Vrijeme leti, izreka je koju svi znamo i ponavljamo kao nekakvu mantru...
probudimo se i shvatimo da je ljeto gotovo,
otvorimo oči a drveće je već dobilo zlatne boje
zakoračimo van sobe i shvatimo da su jesenske kiše oprale naše prozore
ugasimo internet i ušutimo samo da primjetimo tišinu davno zaboravljenu
pogledamo na tren Vrijeme i gledamo ga kako nas gleda u oči...
tu je kraj nas a mi ga ignoriramo, ne cijenimo ga i guramo ga sa strane.
sve što radimo samo da bi "imali više vremena",...
eh Vrijeme...
ono leti a mi ga trčeći sustižemo u nadi da ga uhvatimo...
možda sam htio nešto mudro reći, ali pobjegla mi je misao
zapravo i samo to što sam razmislio na 2minute o Vremenu - opustio sam se...
pustio sam da svira fejs, mejlovi, alerti, i popričao sam s Vremenom.
podsjetio sam se da sam zapravo prijatelj s njim i da mi je sve vrijeme darovano da raspolažem s njim kako hoću i umijem.
Da li ću od Vremena napraviti neprijatelja i prijatelja ostaje na meni.
Dođi Vrijeme, idemo danas napraviti nešto lijepo i pozitivno