Marketing
Nauči plesati na kiši
Život nije čekati da oluje prođu,nego naučiti plesati na kiši.Čekala sam da počne padat kiša.Svi znaju koliko volim kišu,ostala sam nekoliko trenutaka nek me topi,taman da me rashladi pa sam ušla u kuću.Da sam sama ostala bih kisnuti,al tu su svi pa bi redom krenili mitovi o prehladama i svim opasnim pošastima današnjeg doba,a i umorna sam pomalo.Samo sam htjela dočekati kišu.Ona je moje vrijeme.Ona meni daje nadu da će se svemir malo prilagoditi meni,ovaj put.Bar na kratko.
Softveri su me opet počeli zezat i već pomalo gubim živce....Nemam pojma...Neću se danas time zamarat.
Na kraju dana kad me pitaš gdje sam sad,reći ću ti s njim u svojim mislima....Da znam trebala bi ti pustiti,ali kad vas nešto toliko opčinjava,jednostavno ne možete pustiti.Kad vas nešto istovremeno fascinira i iživcra.Ne možete pustiti...Znam da ne vjerujem na ljubav na prvi pogled,pa ni na drugi.Znam da ga sretnem da nebi riječ izustila,da bi samo produžila ulicom.Znam da se stvori ispred mene i predstavi se ne bi vjerovala,tražila bi osobnu kao dokaz.Znam da je mala vjerojatnost za sve to....Ali ipak ne mogu se oteti dojmu.Prijateljica mi kaže da ona ne vjeruje u čarolije i da je sve splet slučajnosti.Kako je moguće da je toliko slučajnih slučajnosti iz dana u dan sve više.Kako objasniti povezanost s nekim tko je realno negdje drugdje,na nekom drugom mjestu i ne zna da postojiš,zapravo zna,samo ne ide za tim.Netko toliko suprotno sličan,nesavršeno savršen.Možda je to stvar nostalgičkarskih duša.Možda je stvar svjetonadzora,možda je stvar iskustva.Ali čemu više analizirati,čemu više tražiti odgovore...Čemu se nadati kad sve to,neće doći prije,samo zato jer smo mi nestrpljivi.Oprostite na melankoliji,ali pada kiša i svi trebamo zagrljaj.Nije da ćemo se prepustit bilo kome i bilo gdje,gotovo svi ćemo zagrlit dekice i sklupčat se u neki kut.I razmišljat o tom zagrljaju.Dođu tako ti trenutci,kad nam zafali pažnje.Kad je dobijemo imamo se potrebu branit od nje.Bunt,bjeg,igra mačke i miša.Suprostavljanje.Tango na kiši.
More je popodne bilo predivno toplo,a u mojim mislima bio je samo dječak zaljubljen u valove,spremala se oluja.Ja sam je čekala,da me oslobodi,da me oživi.Munje su sjevale,nakon svake nebo bi postalo neobično narančasto.Hladna kiša ježila je ruke,hladila kožu.Ona boho suknja je plesala s vjetrom.Ujutro će sve izgledati bistrije.Kao oči poslije suza.Noćas vjerujem da će biti divna noć,noć zaključaka,noć kada će sve dobiti svoj smisao.
Imam neki predosjećaj,a predosjećaji me rijetko varaju.
Post je objavljen 04.09.2015. u 19:36 sati.