U posljednje smo vrijeme suočeni sa sve većim brojem prirodnih, ali i brojnih tehnološko-tehničkih nesreća, s groznim posljedicama, posebno po broju ljudskih žrtava. Velike eksplozije u Kineskom gradu Tianjinu u kojima je poginulo 140 ljudi, 700 ozlijeđenih, od koji preko 100 teže i nepoznat broj više ili manje zatrovanih, nuklearna havarija u Japanskoj Fukushimi, a posebno ona davna po događanju , ali još uvijek itekako štetna po posljedicama u Ukrajinskom Černobilu , nameću brojna pitanja: da li su se nesreće mogle spriječiti, da li su posljedice mogle biti manje kobne, u kojoj su mjeri tehničko tehnološki propusti mogli biti izbjegnuti, da li je do nesreća došlo zbog izravne nepažnje uposlenika, da li je pogon bio prostorno dovoljno udaljen od naseljenog mjesta, da li je ugroženo stanovništvo unaprijed bilo upoznato s opasnostima i potrebitim postupanjem za slučaj nesreće, kako su u nesreći djelovale interventne snage , kako tehničko osoblje, da li je interventnih snaga bilo dovoljno, kakva je bila njihova opremljenost, osposobljenost i učinkovitost djelovanja ? Da li je bilo uskraćivanja informacija zbog, tobožeg, smirivanja ugroženih?
Da li se zbog povećavanja profita, nisu primjenjivale potrebne mjere sigurnosti, da li su se tajili relevantni sigurnosni podatci prije i li nakon nesreće? Na neka pitanja , vjerojatno, nikad nećemo dobiti istinite, javne, odgovore.
Gdje smo tu mi ? Ni mi nismo imuni na opasnosti . U Procjeni ugroženosti Republike Hrvatske od prirodnih i tehničko-tehnoloških katastrofa i velikih nesreća, navedeno je da prema ažuriranom popisu postrojenja operatera koji podliježu implementiranoj Seveso direktivi, ( direktiva se odnosi na sredine u kojima se prometuje opasnim tvarima ), u Hrvatskoj imamo 50 „Seveso postrojenja“ koja posjeduju opasne tvari u većim i manjim količinama: 22 postrojenja su u kategoriji većih količina, a 28 postrojenja u kategoriji manjih količina opasnih tvari. Opasnostima treba pridodati i rizike prijevoza u cestovnom, vodenom i zračnom prometu.
Moguće su i nuklearne i radiološke nesreće, iako na području Republike Hrvatske nema izgrađenih nuklearnih elektrana (NE), ali u susjednim državama su dvije, nama najbliže: NE Krško u Republici Sloveniji (10,6 km od državne granice) i NE Pakš u Republici Mađarskoj (74,1 km od državne granice). Na udaljenosti do 1.000 km od područja Republike Hrvatske, odnosno od njenih najvećih populacijskih centara (Zagreb, Osijek, Split i Rijeka) u pogonu se nalazi 40 NE. Na lokacijama tih NE smješteno je 89 energetskih reaktora (1 do 4 reaktorske jedinice po elektrani). Reaktori se razlikuju po snazi , životnoj dobi i tehnologiji.
S obzirom na to da svaka od navedenih opasnosti ima, veću ili manju,vjerojatnost ugrožavanja ljudi, njihovih blagodati i okoliša, uz sve druge mjere, neizostavno se nameće potreba stalne edukacije potencijalno ugroženog stanovništva, o vrstama opasnosti prema rizicima te potrebnom ponašanju za slučaj nesreća, kako bi njihove posljedice bile što manje.
U Brdovcu, 1.rujna 2015. Branko Smrekar
Post je objavljen 01.09.2015. u 12:08 sati.