Kad sam se prijavila na blog, mislila sam da ću pisati, pisati i samo pisati, ali poslije dvije kratke priče, jedna o sexu, jedna o emancipacija, ništa, prazan skup. Čitajući druge blogere, njihove pjesme, priće, koje imaju smisla, ja sam shavatila da mogu se samo zezati na svoj vlastiti račun i da mogu pisati samo svoje probleme, koje i onako niko ne želi znati. Sin iz provincije otišao u veliki grad na studiranje i jadan nije se snašao, kao da sam ga držala u kavezu,a išao je na svaki koncer koji je htio i van svoga grada, sve je mogao, ali veliki grad je veliki grad. Ponavlja prvu godinu i njemu je teško. Eto položio sam, kao da meni ući. Muž radio, "stvarao", a ja sam sama odgajala djecu kako on kaže, jer nisu ispunila njegova očekivanja, pa sam sad ja kriva. Ja išla na košarkaške utakmice, popravljala bicikla, na roditeljske satanke, brisala guzice, suze, nos..., naravno i ja sam radila i donosila neku siću, ali jbg nisu genijalci, trebali su pored eng.eskog znati bar još njemački, francuski, svirati klavir, gitaru i po mogučnosti biti visoki, lijepi. On govori engleski, on rastura matematiku, valjda su od njega trebali naučiti to, ja sam samo lijepa. Želimo da su nam djeca savršena, a u startu im govorima šta moraju, kako moraju, zbog čega, koga moraju, srežemo im krila i oni samo skakuću u mjestu, a pored svih naših zabrana želimo da lete,ali tamo gdje im mi odredimo. Djeca su zdrava, fino odgojena, znaju reći dobar dan, sjete se rođendana bake i deke, mog, njegovog, trče kad me vide sa vrečicama iz trgovine, ne drogiraju se, ne puše još, sin probao ganđu, kao neće više, ne vjerujem, ali sve je pod kontrolom.
Pored svih ovih sranja koja prolazim sama, ja ujutro pozdravim sunce, pogledam se u ogledalo, kažem si VOLIM TE, obujem štikle, nabacim osmijeh u hodam hrabro i čvrsto po zemlji. Glumim, ali stvarno dobro glumim.
Post je objavljen 01.09.2015. u 09:30 sati.