Što naivnost naša može biti, gdje, u kom trenutku, na kojem mjestu... Možemo li dokučiti naše mjesto u odnosu na druge, možemo li biti nepristrani prema vlastitom razmišljanju i poimanju, kao što znamo biti kritičari drugima... Vidimo li doista naš život i svijet, ili smo dopustili drugima da stvaraju tu sliku pred našim očima.... Znamo li gdje prestaje realnost a gdje počinje iluzija, ili još bolje, znamo li uopće što je jedno a što drugo....
Neki dan sam mogao slušati jednog mladog znanstvenika koji se bavi robotikom kako kaže da uopće nema bojazni da će roboti ugroziti ljude, jer oni su stvoreni (napravljeni) da nama služe. Za njega je to jedina istina, a pojavljivanje straha jest samo logičan proces kod onih koji ne razumiju i poznaju znanost...
Ne poznajem znanost, nisam znanstvenik, ali mislim da poznajem ljude. Zato kod tog mladog znanstvenika, ali i kod mnogih drugih, vidim jednu veliku naivnost i previd. Istina, možda vide bolje od mene, ali to ne žele priznati jer je izazov izumitelja pred čudesima znanosti i tehnologije većinom jači od njih samih...
Imam nekoliko hobija, neki su došli nenadano, dok su neki od malih nogu bili želja i izazov. Oni nisu povezani sa znanošću, a primjetio sam da neke ne kontroliram, da su oni puno jači od mene i da ih često ne razumijem. Možda bi psiholozi rekli da sam podvojena osoba, ali znam da nisam, ili u najgorem slučaju barem tako mislim. Možda su oni u očima drugih gubljenje moga vlastitog vremena i života, ali znam da njima ne ugrožavam druge, odnosno da njima jedino mogu ugroziti sebe... Pitam se, da li bi se mogao zaustaviti kad bi znao da bi ugrozio svijet i sav taj živi svijet...
Zato, da li je većina, ili u najboljem slučaju, da li je manjina spremna zaustaviti se kad bi spoznali da ugrožavaju ljude i živi svijet oko sebe onim što stvaraju. Jasno je da su roboti tu da obavljaju poslove umjesto ljudi, odnosno da im znatno olakšavaju život i rad. Ali, što će biti s onom elitom koja se osjeća nadmoćnom u odnosu na druge, koja financira te znanstvenike. Hoće li oni sutra poslati nekakve sofisticirane robote na naša mjesta, na naše domove... Jer, onaj koji osjeti nadmoć u odnosu na druge pripisuje sebi za pravo da stvara i piše zakone, da donosi odluke i zaključke, odnosno ima moć da ih sprovede u djelo....Hoće li roboti biti bolje odrađivati posao da bi sproveli fašizam, komunizam, poremećeni nacionalizam, nekakvu slobodu i napredak. jer ljudi uvijek negdje i u nečemu zakažu, jer imaju barem malo savijesti, suosjećanja, barem malo duše i srca...
Ako sutra takvi roboti budu autonomni, hoće li shvatiti kako ih ljudi iskorištavaju. Hoće li njihova fizička i inetelektualna nadmoć logično odrediti kako imaju pravo da oni određuju i pišu zakone, odnosno da ih određuju. Jer, može li takav stroj imati dušu i srce, ili je logično da bude vođen logikom prava jačeg i umnijeg, kao što ljudi svoju nadmoć uzdižu iznad prava i dostojanstva drugih, pa misle da mogu raditi i činiti njihove vlastite zamisli, da mogu ubijati, progoniti i određivati drugima...Zato, nije čudna ta teorija kako su vjere opijumi za mase, jer nadmoć ne može pojmiti Božansku Nadmoć nad sobom...
Znam sigurno da mnogi znanstvenici ne mogu stati pred čudesnim izazovima znanosti, da su spremni riskirati, da sami ne znaju što će i kako na kraju sve ispasti, da ne znaju kako razmišljaju oni koji ih financiraju. Što su izumi moćniji to je vjerovatnost apokalipse ljudske civilizacije sve bliža i sve vjerovatnija...
Možda me strah što sam glup, ili su zaslijepljeni izazovima da ne vide...
Post je objavljen 31.08.2015. u 21:49 sati.