Nemam sine kome, tebi mogu, tebi sam uvijek mogla reći. S tobom sam razgovarala o svemu, uvijek. Što da ti zapravo kažem? Da ti kažem da me boli, da ti kažem da sam slomljena i potrta? Da ti kažem kako ovo vrijeme ništa ne znači, kako čekam da čim prije prođe. Gledala sam danas slike iz našega života, vidim sve je ostalo tamo negdje. Moj život je stao 02.08.2013. i postoji život prije tog datuma. Ovo poslije je za mene preživljavanje. Znam da moram koračati, moram jer sam ti obećala, ali to je tako teška zadaća, najteža od svih u mom životu. Imam sve, nemam tebe...i sve, baš sve bi dala, za jedan zagrljaj, za jedan osmjeh.
I neka nikada nitko ne kaže da se ovo može preboljeti, da se može zaliječiti, da se može zaboraviti. Sine, sama sam...nije lako živjeti samoću, ali ja sam to odabrala. Nitko ne gleda moje suze, nitko me ne pita kako ste danas, nitko ne zna za moju ranu. Nadam se da će oni koji su "pomogli" da odem jednog dana shvatiti. Znam da si se borio uvijek i svugdje za obitelj. Budi i tamo borac za ljubav i pravednost. Volim te sine do bola, onako kako može majka voljeti. Gori svijeća na mom prozorskom oknu, gori za svjetlo tvoje duše i čeka. Nada se majka tvom dolasku u dašku vjetra, u kapljici kiše, u mirisu cvijeta, nada se i čeka. Do susreta sine, leti majčin nevidljivi, lepršavi, najnježniji putem neba.
Post je objavljen 30.08.2015. u 21:24 sati.