Početak mi je uvijek težak, bilo riječ o pisanju ili o svemu drugome što život prati. Ne razumijem poantu našega života još kao i drugi mnogi ljudi na ovom posve veliko-malom svijetu. Svaki dan pokušavam pronaći prave riječi kako bih stvorila jednu smislenu rečenicu koja je odgovor na moje pitanje. Ono što želim reći, priznati jest to kako sam i ja izgubljena kao i vi. Zbilja je teško pronaći ono čemu pripada tvoj duh i tijelo zajedno s njim. Toliko je različitih riječi u našem samom jeziku, a ja ponekada ne znam pronaći jednu od njih tisuću istoznačnih da bih opisala što osjećam u ovoj ledenoj besprijekornoj sobi od čovječje krvave duše. Što je to što nas čini onime što jesmo? Kada mi postajemo mi?
Kako je žalosno kada pomislim kako neki čovjek krene iz podzemlja prema vrhu planine da dotakne užareno sunce koje ga zove još kako je izašao iz kolijevke, a kada dođe do njega ono se ugasi i utiša kao da ga nikad nije zvalo i ne smiješ ga nazvati lažljivcem jer je laž koju ti je pjevušio čitav život i jest ono što nazivaš životom. Uvijek nađem odgovor na pitanje koje još nisam postavila, a ona velika pitanja će uvijek ostati nedgovorena. Tako je uvijek bilo, barem koliko ja znam bilo je. Vrhunac. Mislim na to naše sunce što sija dok idemo prema njemu, da li se ono poigrava ili nas uči nečemu drugom? Koja je svrha opet toga kada na kraju umiremo.