Ako Jacek Wojtaszek išta baš ono voli, to je tumarati gradskim ulicama. Hoda on uzduž i poprijeko, kad god može, u sva godišnja doba, s ove i one strane rijeke. Ujutro doduše ta četiri kilometra do posla prevali autobusom - nije on baš toliki ranoranilac - ali kući se vrati uvijek pješice, koliko god ga izmoždile stranke i šefovi: Jacek Wojtaszek skromni je gradski činovnik, bez veće ambicije za napredovanjem, iako bi mu pokoji dodatni zlot svakako sasvim dobro došao.
Najkraći put doma vodio bi ga preko ulice Mazowieckog, ali tuda Jacek gotovo nikad ne želi proći, tu ulicu smatra pomalo ukletom. Ne samo zato što je ringišpil sudbine baš u ulicu Mazowieckog istovremeno smjestio, ako ne računamo majku, četiri najvažnije žene iz života Jaceka Wojtaszeka.
Tog dana stranke su bile posebno naporne, a šefovi još razdraženiji nego inače; k tome je Jaceka lagano hvatala i nekakva viroza: ukratko, odlučio se iznimno kući vratiti autobusom. Ušao je u krcatu četvorku, izdržat će nekako i stojeći tih desetak minuta. Uostalom bio je, silom prilika, sasvim komotno i gotovo cijelom težinom naslonjen na jednu strahovito korpulentnu damu pomalo razočaranog izraza lica.
No, čim je autobus skrenuo u Jakubczakovu, vozač je uključio razglas: "Ovdje stojimo do daljnjega, promet je zaustavljen." Salve psovki proparaju autobus. Jacek, kao i obično potpuno neupućen u politička zbivanja, iz gnjevnih komentara putnika razabere da je riječ o dolasku nekih stranih guzonja, Amerika, Nato-pakt, tako nešto. Tko zna koliko će čekanje potrajati: Jacek odluči da će ipak pješice. On barem može i tako, pomisli, za razliku od ovih jadnika koji žive u Rzabowu ili još dalje.
Izađe iz autobusa i istog časa se osjeti, možda ne bolje, ali nekako svoje. Ipak, ovaj put će ići preko ulice Mazowieckog, standardnoj cik-cak ruti vratit će se nekog boljeg dana.
Do ulice svojih žena Jacek se dovukao već sasvim malaksao, iako nije prešao ni petsto metara. Zaista nije zdrav. I to dan prije rođendana. Iscrpljen i oneraspoložen odluči sjesti na onu terasu koju je nekad držao stari Szymczak, da se okrijepi.
Srčući bljutavi čaj Jacek pomisli kako ne bi bilo i neke posebne koristi od toga da za rođendan ozdravi, osim naravno te gole činjenice da bi se osjećao bolje. Već duže vrijeme Jacek Wojtaszek nije imao koga izvijestiti da mu je rođendan; tako će eto biti i na ovaj okrugli.
Pedeset.
A četiri žene iz ulice Mazowieckog bile bi svakako među zadnjima na svijetu koje bi mu tim povodom nešto lijepo poželjele. Eto, recimo, ova terasa gleda upravo na tu zgradu s kućnim brojem osam, u kojoj još uvijek živi Malgorzata Malinowska, koja i dan-danas okrivljava Jaceka Wojtaszeka za smrt svoga muža...
A ako je Jacek ikada imao pravog prijatelja, bio je to Bartosz Malinowski. Eh, kako bi se samo Bartosz i Jacek sutra znali proveseliti. Njih dvojica bili su isprva tek dobre kolege s posla koji su uz to najčešće išli kući istim putem.
A onda su jednog odvratnog travanjskog popodneva dobre kolege postali najbolji prijatelji. Bartosz i Jacek bili su se upravo pozdravili, Bartosz je bio krenuo prema svojoj zgradi a Jacek da prijeđe ulicu.
No dogodilo se da je ovećem čoporu huligana koji su se tog odurnog travanjskog popodneva kretali prema stadionu na kup-utakmicu protiv Poznana, i koji su putem nabasali na nekoliko poznanjskih navijača pa ih naravno napali noževima, dogodilo se dakle da su Poznanjci nekako uspjeli pobjeći kroz neki dvorišni ulaz i nestati prema parku, pa su domaći u bijesu što su im dragi gosti pobjegli eto odlučili napasti svakoga tko im dođe u susret, ili im je pak Bartosz naprosto izgledao "poznanjski", u svakom slučaju u hipu se našao na podu izložen bjesomučnom cipelarenju, i dogodilo se da je Jacek Wojtaszek baš tada učinio valjda jedinu hrabru stvar u cijelom svom životu.
Prilično gorostasna pojava Jaceka Wojtaszeka tada je naime ponovno prešla cestu, razgrnula dobar dio napadača i najvjerojatnije spasila Bartosza Malinowskog unutrašnjeg krvarenja. Sad, ne bi bilo sasvim točno reći kako su se napadači razbježali, naprotiv, počeli su se grupirati kako bi na tlo srušili i Jaceka, i to bi se svakako i dogodilo, da napokon nije zaurlala spasonosna policijska sirena i nagnala huligane u bijeg prema parku.
Tih trideset sekundi što ih je Jacek Wojtaszek osvojio za Bartosza Malinowskog bilo je najvažnije što je ikad osvojio u svom inače dozlaboga gubitničkom životu.
Mnogo godina kasnije, jedne listopadske večeri, trebalo je da Bartosz i Jacek porazgovaraju o nečem važnom.
Onoliko koliko već mogu biti važne stvari među prijateljima na toj našoj prljavoj kugli koja poput neke anegdote s nejasnom poantom opstoji u kozmosu.
No Poljak se s Poljakom, razumije se, o ničemu ne može sporazumjeti trijezan.
Pa su Bartosz i Jacek pili votku, mnogo votke. Kad su se napokon dovoljno naroljali i dogovorili o tom nečem važnom, rastali su se na istom onom križanju na početku ulice Mazowieckog na kojem je onomad Bartosz Malinowski domaćim navijačima poslužio umjesto poznanjskih. S tom razlikom što je sad Bartosz imao prijeći cestu. A učinio je to tako da je, ostavši od votke sasvim bez osjećaja za prostor i vrijeme, završio pod kotačima jurećeg autobusa turističke agencije specijalizirane za katolička hodočašća. Opet pred nesretnim očima Jaceka Wojtaszeka. Koji mu ovaj put nije mogao - a ne bi to mogao ni da nije i sam bio užasno pijan - podariti spasonosne sekunde.
Nekoliko dana poslije, i pogreb je već bio obavljen, Malgorzata Malinowska lansirala je najprije tanjur a potom i čajnik u osobu Jaceka Wojtaszeka. Tanjurom ga je pogodila u rame, čajnikom promašila, ništa strašno sve u svemu.
Pa je Jacek te večeri posljednji put zagrlio Malgorzatu. Sve one ranije zagrljaje Bartosz mu je one večeri oprostio. Malgorzata izgleda nije mogla.
Jacek plati čaj i nastavi niz ulicu Mazowieckog. Mimoiđe se s nekoliko časnih sestara. Bijahu mu smiješne onako prolazeći ulicom obučene u pingvine. Pomisli kako časne sestre nemaju pojma. Da imaju, danas bi hodale u džemperima i trapericama. Kad su osnivali te redove, odijevale su naprosto najskromniju odjeću svog vremena i činile što već treba. Sasvim sigurno im namjera nije bila upadati u oči arhaičnom drukčijošću. Ali, pomisli Jacek, u Poljskoj je bolje ne pričati takve stvari.
Bio je siguran da ima temperaturu. Jedva se vukao, pomalo se već i tresao od groznice. Postajalo je sve hladnije. Iz daljine su se čule automobilske trube, činilo se da još uvijek cijeli grad stoji u velikom gipsu, da američke guzonje još nisu prošle. Iznenada, Jacek shvati da je neizdrživo gladan. Pomalo ga i ohrabri ta glad, možda ipak nije toliko bolestan. Što da se pojede u ulici Mazowieckog? Ima onaj restoran brze hrane na broju 68.
U istoj onoj zgradi, u kojoj na četvrtom katu stanuje Dorota Wagner, a nekad je stanovao i Jacek Wojtaszek.
Jacek uđe u restoran i naruči hamburger i salatu. Imaju li pivo? Nemaju. Onda mineralnu. Jacek je mogao mirno ručati ne gledajući tko ulazi. Jer na sreću, Dorota Wagner prezire ovakva mjesta; prehrani, kao uostalom i svemu drugom, ona pristrupa krajnje znanstveno.
Kada Jacek Wojtaszek danas razmišlja o svom propalom braku s Dorotom Wagner, uspijeva zaključiti samo jedno: glavni uzrok njihovog razvoda bio je njihov brak.
Topli hamburger i bogata salata Jaceka osjetno osnaže pa krene dalje niz ulicu bržim koracima. Već se počelo i mračiti. Jaceku su neugodu stvarale brojne stvari, ali ako ga je išta istinski deprimiralo, bio je to sumrak. Otkad zna za sebe. Sumrak je izbjegavao gotovo kao i ulicu Mazowieckog; gdje god bi ga zatekao - a ima li nešto gore od toga da ga, kao danas, zajednički spopadnu i sumrak i ulica Mazowieckog! - Jacek se potrudio brže-bolje skloniti u kakvu rupu dok se napokon ne spusti noć, koju je pak volio.
Svakako, učinit će tako i ovaj put. Naručit će jednu votku u nekom od onih kafića u sastavu trgovačkog centra na broju 220.
Jer, na ovom mjestu naprosto mora piti votku. Ovdje mora. Ovdje drukčije ne bi išlo.
Kad u ružnom neboderu preko puta, ima tome prema njegovom saznanju već i puna godina, u garsonijeri na jednom od nižih katova, zajednički žive mladi Wojciech Sobura i njegova djevojka Graczyna Wagner, koja se do svoje sedamnaeste godine i još jednog u nizu Jacekovih neispunjenih obećanja, prezivala Wojtaszek.
Jacek strusi pola votke i pomisli kako će njegov mobitel, nema tu nikakve dvojbe, i sutra na rođendan cijelog dana ostati nijem. Sutra će, izračunao je nakon što je posrkao i drugu polovicu, biti pune dvije godine otkad je na zaslonu posljednji put zasvijetlilo 'Graczyna'.
Naruči još jednu. Jedino što je dobro je da je taj Wojciech - a stigao ga je upoznati u zadnji čas prije nego ga je vlastita kćer poslala kvragu - sasvim okej dečko. Pa naruči i treću. Da nije bilo sretne i toliko puta spasonosne okolnosti da su u tom trenutku i posljednji zloti napustili unutrašnji džep njegove jakne, stvar se ne bi dobro završila.
A zapravo već duže vrijeme gotovo da uopće nije pio. Osim svaki put u toj prokletoj ulici Mazowieckog.
Kojoj se na sreću, sada već osvijetljeno-noćnoj, tamo iza benzinske ipak nazirao kraj. Trebalo je još samo proći ispod nadvožnjaka pa pred zadnjom zgradom uhvatiti prečac kraj garaža i nastaviti kući preko Chopinove i "Maszowszianke". I pritom pripaziti da na onoj ledini iza garaža ne naleti na Irenu koja bi u ovo doba lako mogla šetati psa.
Irena Zolnierowicz bila je jedina istinska nimfomanka koju je Jacek imao prilike upoznati. I vrlo opaka, uzgred.
Irena Zolnierowicz imala je čast biti službenim povodom razvoda Jaceka Wojtaszeka i Dorote Wagner. Iako je taj povod, pošteno govoreći, bilo baš ono što je Dorota Wagner čekala, da napokon učini ono što se učiniti mora.
Za Malgorzatu, uvjeren je Jacek i dan-danas, Dorota nikad nije saznala. Malgorzata je, svemu usprkos, bila diskretna i pouzdana. Ali Irena je bila luda. Irena je zvala i na kućni. Jednom i u tri u noći. A onaj put, kad se javila Dorota, Irena ju je u napadu mahnitosti nazvala kučkom i poručila joj "da joj troši muža".
Irena Zolnierowicz inače je operirala po tulumima, po klubovima i na internetu, ali Jaceka je upoznala na način dostojan najljigavijih filmova, kao klijentica koja je s gradskom upravom imala riješiti naročito zamršen problem i zbog toga opetovano dolazila na Jacekov šalter.
Jaceku Wojtaszeku trebalo je silne energije da se iščupa iz tog grotla i stoga je jako bitno da ne zglajza sad tu na ledini iza garaža.
Uspješno zamaknuvši u Chopinovu, svečano si obeća da neće više prolaziti ulicom Mazowieckog, koliko god mu se žurilo kući ili koliko god bolestan bio.
Ići će cik-cakom. I to preko Grabarczykove kad je za šankom Neptuna ona mala Anna Rabsztyn, a Wrolichovom - bivšom Lenjinovom - kad pada smjena u kojoj goste Star-rocka poslužuje Agnieszka. Za pedesetprvi rođendan, obeća si svečano, zazvonit će mu mobitel.
Post je objavljen 28.08.2015. u 00:15 sati.