Bio je kraj školske godine. Dobro ste pročitali: kraj, ne početak.
Razred 4., upravni, smjer ukinut prije 2 godine u našem malom gradu reformom RH školstva; 30-ak djevojaka: mladost, ljepota, entuzijazam, vedrina uživo.
Ja, mlada profesorica, ne puno starija od njih, s ukidanjem njihovog smjera, i mog osnovnog - ekonomskog, također, odlazim te školske godine.
Bio je zadnji tjedan nastave maturanata, jedan od zadnjih sati te godine.
Odradili smo sve: testove, ispitivanja, ocjenjivanja, bolje ocjene, pregovaranja, razgovore o budućnosti, maturalac (te zime, skromni, na našoj obali, a ne kao do tada inozemstvo - Španjolska, Francuska, Italija), djeca provela rat u svojim podrumima, sa svojim obiteljima, čekajući povratak očeva, braće, ujaka, stričeva....), krasna mladost!
I danas mi se jave, kada me sretnu, rado, iako godinama i desetljećima nisam u školstvu.
Profesorice, što ćemo raditi?
Idemo pričati viceve, može?
I smijeh i radost preplavi učionicu.
A onda padne prijedlog: Može pjesma?
Može, kažem, ali tiho da ne smetamo ostalima i da nam ne dođe pedagoginja!
Kratak dogovor, a onda........
Nešto najljepše što sam u životu čula.
Dalmatinci bi rekli: šoto voće, a moje curke: ispod glasa!
Kada su se mladi, nevini djevojački glasovi digli u savršenom skladu, ljepoti, radosti, životnosti, vinuli u visine bez granice, kao ptice, slobodne i sretne raširile krila.....imala sam osjećaj da smo u drugom prostoru, da ne postoje debeli zidovi stare Gimnazije, granice, niti vrijeme, da su se srca, glasovi i duše slile u jednu predivnu energiju ljubavi, ljepote, zahvalnosti....za Život.
Trebalo mi je jako puno snage da ostanem stamena i nisam izdržala do kraja, suza me odala.
Samo sam im rekla : Hvala Vam!
I na zvuk zvona, pobjegla iz razreda.
Bio mi je to najljepši poklon, te godine, za kraj.
Post je objavljen 25.08.2015. u 14:04 sati.