I evo mene opet. Nije me bilo desetak dana. Nije da nisam imala "zanimljiv" život, već mi se nije dalo pisati o tome.
Družila sam se s "prijateljima" i obitelji. Ništa i nije vrijedno spomena, ali uživala sam u svakom trenutku s drugima. Zapravo, mislila sam da uživam u svakom trenutku. A onda se ispostavilo da i nije baš to tako. Uživati u svakom trenutku počneš kad netko ode od tebe.
Kao što vidite po mom naslovu, netko je otišao od mene. Otišla je jedna predivna djevojka. Nije bila stara (imala je 30 god), ali nažalost, bila je bolesna još od malena. Ona mi je možda neka tamo daljnja rodbina i nisam ju baš najbolje poznavala, ali pogodio me njezin odlazak. Ona je bila u invalidskim kolicima jer je imala neku bolest u kojoj ti se mišići ne razvijaju nego odumiru.
Uvijek sam razmišljala da bi bilo lijepo imati nekog prijatelja koji je slijep. To svima zvuči kao patnja, ali sve što ja hoću je pomoći mu. Biti tu kad me za treba. Mislim da većina ljudi to ne bi mogla podnijeti, ali ja bi. Znam da bi.
Ali opet, kad bolje razmislim, ne bi htjela gledati ljude kako pate. K tome, ne bi mogla gledati kako ljudi umiru. U zadnje vrijeme samo razmišljam kako bi se riješila te boli i patnje za ljudima koji su napustili ovaj svijet. Znam da je to nemoguće. Jedino ako se udaljim od svih, ali tako ću ja njih povrijediti.
Ovaj post i nema baš prevelikog smisla vama, ali meni ima.
Uživajte u kišnom i hladnom ljetu. Nadam se da će se vratiti ono staro vrijeme, ali dobro je i ovo malo za promjenu.
Usput, ovo mi je 150 post.
Pozdrav i
P
U
S
I
C
A