Novela od Stranca
- Ti si običan kurvin sin – urlala je Tina na mene. – Koji ti je kurac čovječe? Zašto mi šalješ poruke usred noći? Julijan je popizdio! Naprosto popizdio. Kaže da će ti vrat prerezati. Pitao me – šta je, karaš se sa tim luđakom, a?
Bile su to prazne prijetnje, znao sam. Julijan je bio slabić, mlakonja, bezveznjaković, sitni diler koji je glumio frajerčinu. Tina je bila njegova cura i ja sam je zdušno servisirao zadnjih nekoliko mjeseci. Taj mali smrad trebao mi je biti zahvalan, s obzirom da je otkako se bacio u kriminalne vode, većinu vremena provodio upušen pred televizorom. Dobro smo se zabavljali Tina i ja u krevetu, a onda je postala silno naporna. Nakon koitusa počela bi mljeti , obasipala me je nevjerojatnom količinom informacija iz svog privatnog života, a nakon sat vremena bi me napala: a ti? Što je s tobom? Nikada ne pričaš o sebi. Živim u trenutku, lakonski bi odvratio i otpuhnuo (po mogućnosti) savršen krug dima. Mislim, seks i sve to je u redu, nastavila bi, ali ne možemo se samo jebati kao dvije vinske mušice na kuhinjskom stolu. Moramo razgovarati! To je ono što ljudska bića rade – razgovaraju. Nije mi bilo na kraju pameti da se upuštam u razgovore. Jer ono što je Tina željela bilo je zapravo Spasenje. Spasenje od svoje prošlosti, od Julijana, od sebe same, i to je bilo ok, ali junak-spasitelj živio je na nekoj drugoj adresi. Da stvar bude bolja u stan do moga doselile su se tri studentice iz provincije. Jednog sam jutra u kućnom ogrtaču zakucao na njihova vrata i zatražio nekoliko žlica šećera za kavu. – Uđite – rekla je zgodna crnka iz Dalmacije. Uglavnom, da ne duljim, zbližili smo se. Znate što mislim. Njima nije bilo do priče. Dostajalo im je 18,5 cm zmijskog mesa i godine ljubavnog iskustva. Moramo razgovarati postala je Tinina mantra. Iscrpljivala me je je tim zahtjevom više no seksualnim vratolomijama. Tina, ja nisam psihoterapeut. Nisam čak niti psihoseksulani terapeut. Ja sam eventualno seksualni terapeut, rekao bih kroz smijeh. Ti se zezaš, rekla bi razočarano, a stvari su ozbiljne. Morao sam je se hitno riješiti. A jedini efikasan način za to je bio da izludim Julijana. Ukoliko taj mali svinjski kurac nasluti da mu trošim družicu pošteno će popizditi, opalit će joj par šamara i pripriječiti joj da me viđa. Nisam strahovao da će nasrnuti na mene jer, kako rekoh, Julijan je bio običan šupak.
Spusti sam se do Yellyja po 3x6pack, potom sam sjeo u kuhinju i krenuo u realizaciju plana korak po korak, tj.pivo po pivo. Oko 0.23 sata, postigavši radnu temperaturu za ludost, počeo sam Tini odašiljati MMS-ove. Prvo sam uslikao svoj nožni palac. Dodao sam i deskripciju – ovo je moj desni nožni palac. Stisnuo sam Send. Potom sam fotnuo napol zgorenu cigaretu. Ovo je cigara koju upravo pušim, pojasnio sam. I naravski stisnuo Send. Snimio sam svoj dugodlaki madež. Ovo je moj međupreponski madež, staviš li ga pod povećalo naći ćeš klinastim pismom kriptiranu poruku koja će ti o meni reći više no moja rođena mater. U ostalom željela si znati, zar ne? I tako dalje. Bogtepitaj koliko sam posnimio bradavica, intimnih dijelova tijela, predmeta i poslao joj uz sulude opaske prije nego li sam zapao u kontemplativno stanje. U tom trenutku moje misli bile su egzistencijalno-kozmičke. Nakon sat vremena objedinio ih u formi pjesme:
Smrt sunca
Stigli se su vijest od kuće
Danas je umrlo Sunce,
Proždrlo je sve zalihe vodika,
Sagorjelo sav helij,
Nadulo se ,
Zažarilo,
Sažeglo Zemlju,
Mjesto našeg postanka!
Potom se jezgra urušila,
Bijeli patuljak još je neko vrijeme bulaznio u vrućici,
A onda je i to došlo kraju .
Crni patuljak ostao je ležati na biljarskom stolu.
Svojom je bljuvotinom svjedočio o odigranoj partiji.
Jockey i Jona promatrali su to iz Oortovog oblaka.
Sada čekamo sraz
Mliječne staze i Andromedine galaksije,napisali su na razglednici i dodali
A, pošto imamo vremena
kraj samog Svemira!
Hoće li se vječno širiti (i postati hladno i negostoljubivo mjesto za život)?
Hoće li se sažeti ( u vatrenom ognju)?
Teško je reći,
Još uvijek ne znamo kako stojimo sa količinom materije u svemiru.
No kakav god da Usud bio
Jona se iznašla način da izbjegnemo konačnu katastrofu
I klisnemo u petu dimenziju.
Na taj ćemo način, vjerujemo, spasiti dušu.
Svidjela mi se poema. Nešto kao znanstvena, SF poezija. I nju sam poslao Tini. A onda me obuzeo bijes. Imao sam potrebu na neki se način obračunati sa papcima u mom telefonskom imeniku. Pa sam im počeo sms-ati podrugljive poruke. Činio sam tako do kad nije svanulo. Tada sam doživio sumrak svijesti. Sada je bilo deset sati i Tina je histerizirala da koji mi je kurac, da kakvo sam joj to sranje sinoć složio, da će mi Julijan vrat prerezati, eto što će učiniti… itd.
- Tina, ljubavi, mislim da je najbolje da prekinemo – uzdahnuo sam. – Ovo više nema nikakvog smisla.
- I ja mislim, gade!
- Pa onda zbogom, bilo je lijepo dok je trajalo.
- Hej, stani malo – vrisnula je.
Prekinuo sam vezu.
Telefon je odmah zazvonio.
- Ne možeš me samo tako otpilit, ja sam ta koja tebe treba otpiliti.
- U redu milo, otpili me više, rastura me žešći mamurluk.
- Neću te otpiliti, pofukat ću te još jednom, s umjetnim kurcem u guzicu.
- O, bože Tina, znaš da to neće ići!
- O, hoće itekako…
- Tina, koji ti je vrag? Zašto jednostavno ne završimo ovu priču kao ljudi?
- Sad bi kao ljudi, a šalješ mi poruke usred noći. U ostalom kakve su to usrane poruke: plovi lađa u dupe te gađa i plavičasta moruzgva luta buta et meljo seže perdu korason tu tu ???
- Otkud da ja znam, ljubavi…
- Ahhhhhhh! Moram prekinuti, Julijan se vraća. Ali nismo još gotovi, nemoj misliti da ćeš se samo tako izvući.
- Ok, Tina, kako god ti kažeš…
Spustila je slušalicu. Otišao sam do friđa, uzeo pivicu, sjeo za laptop i otvorio elektronsku poštu . You have 1 new message treptalo je na displeju. Poruka je bila naslovljena Velikom Huc na znanje. Kliknuo sam i počeo čitati:
Poštovani, pišem vam iz zatvora. Neću dužiti, reći ću tek da gajim veliku naklonost spram vašeg literarnog (a tako i likovnog djela). Vaš izričaj je svježa voda sa izvora u ovoj baruštini od hrvatske literature. Jednom prilikom napisali ste da se povodite za Čehovim, on je za dobru priču plaćao pet kopjeki, u tom ste smislu Vi spremni iskeširati i do dvjesto kuna, izjavili ste. Smatram da moja priča vrijedi i više od 200 kn, ali ne pišem Vam jer želim novac. Želim tek da se moja priča pročuje. Ukoliko možete objavite je u cijelosti ili je nekako inkorporirajte u vaše tekstove. Srdačno vaš Klen Padam Edwin.
U prilogu se nalazio word.doc:
Meza za Nemezu
Sjedio sam u aerodromskom kafiću pijuckao kavu i čitao dnevne novine. Prišla mi je mlada, zgodna žena.
Mini suknja, jarko crvene usne, plava kosa do pola stražnjice.
- Dobar dan, moje ime je Rina i željela bih vam nešto dati.
Pogledao sam je začuđeno.
- Stick – pojasnila je.
- Ok.
- Na njemu je film.
- Ok.
- Gdje ja plešem…
- Sjajno.
Ugrizla se za usnu.
- Gola! – poentirala je.
- Još bolje…
- Uživajte!
- Hej čekajte! Što ako mi se svidi – povikao sam.
- Svidjet će vam se zasigurno.
- A što ako se zaljubim. Kako da vas nađem – živo me interesiralo.
Osmjehnula se. Biserni zubi.
- Nećete.
- Ali ako vas nađem hoćete li mi dati pice?
- Ako me ikad nađete dobit će te i više od pice.
- Važi - rekao sam.
Vratila se natrag do crvenokosog mladića koji je stajao na dovratku kafića. Požurili su uhvatiti let. Ljudi su perverzni, pomislio sam. Čak niti Huc ne može imati toliko bujnu maštu koliko prosječan čovjek može biti perverzan! Naravno, odmah sam radoznalo spojio USB kabel s mobilnim uređajem i gurnuo stick. Međutim na sticku je bilo više filmova. Svi su bili numeričkih naziva. Kliknuo sam na jedan, nasumice. No na zaslonu nije zaplesala mrdačica kukovima,raspomamljena obožavateljica štange, zanosna Hulu plesačica, orijentalna trbuhotresačica, neukrotiva crna afrička kraljica drske stražnjice. Naprotiv, zaredali su mučni kadrovi. Petoro zakrabuljenih ljudi seksualno se iživljavalo nad jedanaestogodišnjom djevojčicom. Prizor je bio degutantan i ja Vam ga, čak i da posjedujem lakoću izraza jednog Kundere, ne bih pokušao dočarati. Naravno, odmah sam pritisnuo Stop. Ipak prekasno. Konobar je u prolazu zamijetio nekoliko kadrova i dojavio policiji. Stvorili su se kraj mene u tren oka. Pođite s nama, zapovjedili su strogo. U redu, samo polako,rekao sam i poslušno krenuo s njima. U prostoriji za ispitivanje bila su dva tipa, inspektor Lubin, čovjek blago izraza lica, uviđavan, spreman za razgovor i inspektor Škarpun, tip grube njuške, jake čeljusti, krupne građe, onaj koji tuče. Ispričao sam im što se dogodilo. Nisu mi vjerovali niti riječ. Rekao sam: okej, raspitajte se kod konobara, on je vidio ženu o kojoj govorim. Konobar je pak izjavio da se ne sjeća nikakve žene. U redu onda, potražite snimke s nadzornih kamera i zacijelo će te zamijetiti neznanku koja odgovara opisu, povikao sam. Nasmijali su se uglas. Vrdaš stari moj, grubo je odbrusio Škarpun, uhvaćen si s prstima u medu, i sada vrdaš. Idemo! Sproveli su me u istražni zatvor Remetinec. Ondje sam proveo dvanaest mjeseci. Državno odvjetništvo napokon je podiglo optužnicu. Za njih je slučaj bio čist kao suza. Ja pak nisam imao novca da angažiram privatnog istražitelja koji bi ušao u trag đavoljoj droci koja mi je smjestila. Naravno, niti za razvikanog odvjetnika nisam imao novca. Tako mi je po slovu zakona dodijeljen odvjetnik Lukač . Prvo što mi je rekao bilo je – priznaj i reci da se kaješ – ukoliko priznaš kazna za posjedovanje dječje pornografije biti će umanjena. Ne mogu, rekao sam utučeno, jednostavno nisam kriv. To je poput onog slučaja sa podmetnutom drogom u Indoneziji, Maleziji, gdje već, kada su američki državljani osuđeni na smrtnu kaznu, prisjetio sam se. Da,da svakako, promrmljao je Lukač ustrajavši –priznaj! Nisam. Osuđen sam na pet godina. Uložio sam žalbu. Županijski sud potvrdio je presudu prvostupanjskog suda. Žalio sam se ponovo. Vrhovni je potvrdio presudu Županijskog suda. Na izdržavanje kazne upućen sam u Glinski zatvor. Ovdje mi je dijagnosticirana šizofrenija. Po mišljenju psihijatra pokazujem sve psihotične simptome - zablude, halucinacije, nesnalaženje u stvarnosti i nelogično ponašanje. Dopuštam mogućnost da sam bolestan, pa čak i to da bolujem od šizofrenije , no žena s stickom bila je STVARNA! Ja ZNAM da je bila STVARNA! Nitko me ne može uvjeriti u suprotno.
Do sada sam odslužio trećinu kazne. Zatvorski dani turobni su i teški. Pedofili su u očima drugih kažnjenika samo dno dna ljudske egzistencije i ne propuštaju priliku da ih pošteno namlate. I sam sam često puta pretučen kao pseto, ali ne marim. Jer pedofili su zbilja govna. Nimalo se ne kaju. Svoja zlodjela pravdaju tvrdnjom da je to naprosto jače od njih, da su tek oruđe u rukama neke više sile. Ponovo će to učiniti kad izađu, uvjereni su. Recidivisti, mislim da je to riječ. Trebalo bi ih izolirati na neki otok ili barem kemijski kastrirati kada ih već puštaju van.
Često se pitam zašto mi se to dogodilo, je li to ono što nazivaju Karmom, kazna za loše postupke u prošlom životu, ili naprosto igra sudbine, kazna za lakovjernost? Prečesto sam u životu bio lakovjeran i dobro prošao, no sada mi se to napokon odbilo o glavu. Naprosto je neshvatljivo u kakvu sam se to glupu igru upustio! Ali mi muški smo takvi, dovoljno je da nam žena obeća malo golotinje pa da nam posve otkaže razum.
Uglavnom, namjera mi je izdržati i vratiti se svom životu.
Za minutu gase svijetlo. Nemam ništa za dodati osim unutrašnjeg monologa, a to je, složit će te se, posve nevažno za sadržaj ove (ne)zgode.
Post je objavljen 24.08.2015. u 11:07 sati.