propustit ćeš moj pokušaj
da bude nekad
sad,
razgaljen od opipljivog, mesnatog vremena
i odlučnosti da više ne žvačem zvake
(na pločnicima one ubijaju ptice)
iz suprotne krajnosti
otkinut ću komad
i nakalemiti ga na granu prošlosti,
kao da se ispočetka uzrastam,
A svega se sjećam:
odsjaj vjetra na pamuku boje tirkiza
popodnevna kiša na platnenim starkama,
melodija na vrscima prstiju
kao vremeplov putuje
kroz mrak
u ruci je vatra
u plamu je žar
U žaru je istina
Da mrak je mrak
kako si znala da se takvu tražim? i da takva još postojim
cijela, netaknuta,
kao neka pažljivo zamotana dragocjenost
samo malo prašnjava, i starija?
______________
kao slikovnica, noć je listala svoju priču. koliko godina stane u jednu noć? sedam, osam? bezbroj malih života titra dok mislimo o njima.
Ima toliko toga što je večeras dobilo svoje riječi. poslije se naravno pitam da li je to kao okvir, i može li nas on zaustaviti. A onda kako uopće uokviriti rijeku.
Noćas je bilo jedno predivno, mirno jezero na rijeci. Sfera mjesečine i divne prošlosti.
Uokvirilo me.
Post je objavljen 22.08.2015. u 00:05 sati.