Život sam provela u nedostajanju. Oca. On to nije znao iako mi se sada čini da mu nedostaju mnoge godine provedene sa mnom, dok sam još bila dovoljno nesvjesna tog nedostajanja i mnogočeg drugog da sam ga mogla bezuvjetno voljeti. Nakon shvaćanja, trebalo je vremena da shvatim i to da tom nedostajanju nije uzrok on niti ja. To je jednostavno bilo tako. To će možda uvijek biti tako. Pa ga sada opet iznova učim voljeti. I sve je ovo već rečeno. Već proživljeno. I prije, kad sam ga kao djevojčica skrivena pod stolom sama i uplašena čekala da se vrati kući, i danas, kad ga gledam kako umoran sjedi, bolnih očiju i glave. Mili otac. Koji daje sve od sebe, sve ono što zna. Nimalo kriv što me ne poznaje dovoljno da bi znao da cijelog života ustraje taj jedan manjak, gotovo svega. Kako sam ja rasla, tako se on smanjivao, kako se ja sada smanjujem, on raste.