Nisam se nadao ovolikim komentarima, ali vidim da je ponekim ljudima i stalo, da neće samo okrenuti glavu kada vide nekoga s problemom. Oni koji me prate od ranije znaju u kakvim sam ja životnim problemima i s čime se mučim pa i nemam toliko vremena za ovu stranicu, ali za ovakvo nešto se mora naći vremena. Kako nisam bio ovdje izvjesno vrijeme skupilo se podosta komentara, bilo bi previše da na sve to odgovorim jednim komentarom, odlučio sam se za nastavak teksta. Poslao sam prijateljici sve vaše komentare pa je ona za vas napisala novu poruku.
Kao što sam i mislila, većina komentara je idi, ali rekla sam vam, nije lako otići.
Znam da svi mislite da treba otići, za svoje dobro, znam to i ja, ali ne ide. Znam i zašto to mislite, vi koji niste bili u takvoj situaciji ne znate taj osjećaj koji vas vuče da ostanete. Dok se meni ovo nije dogodilo imala sam potpuno isto mišljenje kao i vi, ali se sad sve promijenilo.
Jasno mi je kako nije baš normalno da ostajem s njim, ali ne mogu otići. Nisu u pitanju financije, djeca, ništa od toga, to je samo neka neobjašnjiva stvar koja me vuče da ostanem s njim kakav god on bio.
Sada se ja ulazim ponovno, vaš Marley, zbog gramatike koju pokušavam držati na nivou sam si dao za pravo da sredim neke greške i ubacim pokoji komentar. Dojmio mi se komentar u kojem se spominje kako ima mene. Ja sam joj rekla milion puta kako može doći kod mene, ako nema kamo. Nudio sam joj svakakve vrste pomoći, poznajem tog, ne znam kako bih ga nazvao, ali recimo muškarca..prijatelji smo dugo godina pa sam ga imao priliku upoznati. Nije poseban, štoviše ima toliko boljih, ali objasni ti njenom srcu da joj nije mjesto tamo.
'samo ja' to je zapravo ono što sam tražila, meni ne treba savjet kao što je idi, bježi, to znam i sama sebi reći. Ja ovdje ostajem jer ne mogu otići. A savjet tražim kako da si pomognem, kako njemu da pomognem. Da iskoristim barem to malo snage što je ostalo u meni. Od objave ovog posta, naučila sam još nekako malo smiriti situaciju. Zapazila sam komentar kako bih trebala početi trenirati radi samoobrane. Ehh, trenirala sam ja neko vrijeme, sport u kojem je skoro sve dozvoljeno, znači slobodna borba. Znam ja puno toga, znam ja vratiti taj šamar još jače. I nije se samo jednom dogodilo da sam mu vratila jače ili duplom mjerom, ali na to samo još više poludi, bitno je da se povučem i nekako krijem..ne da se borim jer to donosi samo još veće zlo. Da mu nije stalo, da me ne voli, u zadnje vrijeme je i meni puno puta padalo na um, ali onda se dogodi neko čudo koje me jednostavno drži tu, daje mi neku nadu.
Hvala na savjetima i komentarima, drago mi je da je netko pročitao moju priču, hvala vam puno od srca, lakše mi je kada pričam s nekim, a pogotovo ovako anonimno.
Post je objavljen 19.08.2015. u 00:03 sati.