potiho,
kapaju kišne kapi,
sekunde kaplju
još i tiše,
mjesečev zračak
zaluta na tvoje rame,
uspavano
poljubim to mjesto
poljubljeno
i sjenom poluskrito,
snom
smireno
tvoje lice
najtiše,
i pokušavam
još tiše od najtišeg
okrenut se na bok
(da ti sanje ne poplašim,
da ti spokoj ne otjeram
da ti bore ne umnožim)
i naslutiš me..............
privučeš me k sebi..............
...................promrmljaš polubudno.
- spavaj, šššššššššš! -
(kroz prorez roleta,
pobježe,
oćutjevši se suvišnim,
najtiše od najtišeg,
onaj zalutali
mjeseca tračak)
Post je objavljen 19.08.2015. u 08:57 sati.