Ovo je nešto što san napisala na samom početku.Nešto što nisam planirala objavit,ali kako me ovih dana nekako ponijela ta neka ispovjedna nota.Ta potreba za izgovaranjem istine sebi,a potom i svima ostalima.Potreba da sve šta me veseli podijelim s ostatkom svijeta.Odlučila sam ovo ipak objaviti.Sasvim slučajno dok ovo pišem vidim da će biti 100-ti post po redu.Jubilarni 100 i vjerujte mi da trenutno ne znam bolji post koji za služuje biti na tom mjestu,od upravo ovoga.
Vrijeme je da karte stavim na stol,da kažem sve šta mislim.Post se nadovezuje na prethodna 2-3 i neke prijašnje.Zapravo ga otvoreno posvećujem Deanu Peliću uoći izlaska njegove prve knjige.Knjiga izlazi uskoro,a ja eto smatram da je potrebno njemu znati koliko pozitivno utjeće na svijet oko sebe.Koliko mijenja svijet,moj svijet.
Da budem iskrena ovo mi izgleda strašno kad mi glavon prođe šta bi sve moglo proći njemu da ovo vidi.Iako znam da mu neće biti krivo,možda se čovjeku i svidi.Vjerojatno hoće,možda će mu čak i imponirati činjenica da netko posveti tekst njemu.Meni bi na njegovom mjestu prošlo kroz glavu još jedna blesava očajna klinka želi moju pozornost.Iako priča je daleko od toga,nije ni blizu toga.Poprilično sam sigurna da suprotno mojim pretpostavka lik će vjerojatno pustit suzu na sve ovo ili će ga preplavit neobjašnjivi val tople radosti.Zapravo kakva god reakcija da bude,ja neću saznati,neću se potruditi jer ipak se bojim ishoda.Jer da hoću mogu i sama ukazati njemu na ovo,ali neću i ovako san napravila više nego san namjeravala.Nisam spremna sebe izbaciti iz balansa.Neman trenutno hrabrosti tresti tlo pod svojim nogama.
Makla sam se od tišine,od mora,od zvijezda.Sad smo samo moje misli i ja i naša stara prijateljica nesanica.Moje misli često putuju nekim strancima,ljudima koji me ne poznaju uopće,a ipak znaju me tako dobro.Pročitaju me u svakoj svojoj riječi baš kao što ja čitam mnoge kroz svoje riječi.Iskreno oklijevala sam početi pisati,bar ovako.Ali ipak nekako sam se dala natjerat ili nagovorit.Imam nekoliko tih divnih ljudi u životu koji ovakve moje avanturističke pokušaje hrane i potenciraju i hvala im na tome.
Sigurno se pitate zašto baš NJENA PERSPEKTIVA.Bit ću iskrena jer neda mi se izmišljat bajke,prestari smo da bi tako naivno vjerovali u magiju.Njena perspektiva je produkt nećeg što moj um zaokuplja već neko vrijeme.
Mnogi od vas su sigurno ćuli za Njegovu stranu priče.Dean svakog dana osvoji po nekoliko ženskih srdaca kroz nekoliko rečenica.Neke se nađu i pronađu u njegovim riječima,neke dobiju nadu da guraju dalje svoj film,da se bore,da se trude...Ja malo drugačije vidim to što on piše...
Ja vidim predivnu dušu koja polako gubi nadu iako i dalje tvrdoglavu i prkosnu dosljednu sebi što je svakako vrijedno pažnje.Ali ipak pomalo nostalgičnu i rastrganu dušu,slomljeno srce pred pragom krize.Ja vidim podvojenost između onoga što on jest i onoga što bi želio.To donekle doživljavam osobno,jer prošla sam nemalo puta kroz slično,na ovaj ili onaj način mogu razumjeti osjećaj...Njena perspektiva je nastala kako svojevrsni dokaz kolegijalnosti,kao svojevrsna poruka da koliko god da misliš da si čudan ili jesi čudan ipak to ima svoju cijenu i vrijedi ju platiti.Njena perspektiva moj način da pokažem da ipak negdje postoje ljudi poput njega.Iznimke,pojedinci,frikovi,neshvaćeni,subkulture,odbačeni,ovo je blog namjenjen njima.Svi smo mi pomalo psihički sjebani,oštećeni,prepuni ožiljaka vidljivih i nevidljivih,uništeni i umorni od bitki i ratova,koje vodimo s svojim roditeljima,prijateljima,ljudima koji nas okružuju,čude nam se,osuđuju.Umorni od borbi s vjetrovima i vjetrenjačama.Svatko od njih vuče i gura u svom smjeru.Ja sam tu da vas razumijem,da vas saslušam i da dam sve od sebe da vas usrećim.
Znam,reći ćete ti si dizajnerica interijera.Jesam istina,ali gajim veliku ljubav prema ljudskim osjećajima i razmišljanjima,smatram da je čovjek najdragocjenije stvorenje i da mu je potreban drugi...Moja druga ljubav nakon dizajna je razvojna psihologija,možda se odlučim priskrbit si diplomu i iz toga,ali step by step,day by day....
Imam ponekad tu nekakvu kozmičku povezanost s svijetom koju si ne mogu objasniti,nekakav suludi osjećaj koji me prati s vremena na vrijeme i neda mojim mislima da napuste osobu...Nešto što tu istu osobu drži negdje duboko u mojoj podsvjesti svakodnevno,dok ne dođe vrijeme za kraj...Dok ta osoba ne bude spremna da bude slobodna.....Možda je sve splet slučajnih okolnosti,ali ja ipak vjerujem vjerojatnosti sudbine....Previše toga pročitam između redaka,osjetim pozadinu priče,možda nisam jedina,ali ipak osjećam se tako....Osjećam se kao da postoji razlog za to.I znam da opet vjerojatno on neće ni znati,tko zbog njega diše....Dao mi je toliko puta potvrdu da moj stav ipak nije uzaludan i nije toliko nerealan....Racionalno objašnjenje da ipak nisam toliko suluda koliko se sama sebi ponekad činim....Kao što je on indirektno spasio mene,želim i ja spasiti nekog,savjetovati nekog,vjerujem u dobra djela,vjerujem u ljudska srca,naivno kao dijete tražim dobrotu u svakome iako znam da je veća vjerojatnost da će se dogoditi upravo suprotno ipak,da postupim suprotno to ne bi bila ja,kao što ni on ne bi bio on,ni ti ne bi bio ti...Tko je čovjek koji nije sebi dosljedan,koji ne stoji iza svojih riječi,mišljenja i djela?!
Nije važno što ga možda nikad neću sresti,za mene uistinu dovoljna je sama činjenica da postoji i znam da imam prijatelja,savjetnika,slušaoca,psihologa pod ovim nebom.Bez obzira na sve...I presretna sam što ga dijelim sa svim tim divnim curama,ženama,djevojčicama,majkama,....Što svojim riječima mijenja svijest pojedinih,što ohrabruje pojedine,što ih tjera naprijed ka njihovim snovima...A slučajnosti ću prepustiti sudbini,možda me i iznenadi.Bezuvjetno,bez očekivanja,nesebično zaista osjećam da je svijet zbog njega malo manje beznadan.
Ovo je nekako pogled s moje točke gledišta na to što on radi.Moja perspektiva njega.Sasvim subjektivno razmišljanje na temelju viđenog.
I još jednom po ko zna koji put. HVALA TI ŠTO POSTOJIŠ!