Odabirem nespretnost života
paradiram sa mirazom zabrinutosti
uzvraćam svaki udarac opčinjenosti
sa blizankama misli što dopiru
iz brazda mog malenog mozga.
Bježim sa jedne strane na drugu
od zidova povlastica.
Suho i oporo tlo pod nogama
osvećuje mi se
za dane sa dovoljno vremena
razmišljanja
kad nisam htjela niti željela milostinju.
Mogla sam da uskladim miris „prisutnosti...“
prije, nego tmurno nebo
učini me sitnim bićem
sa nadimkom „NIŠTA ZA SVE, SVE ZA NIŠTA“.
Okrznule su me budalaste riječi uzaludnog čekanja
kada je vrijeme lomilo noći na četvrti
u preziru nespretnosti.
Ipak sam svoju nespretnost zagrlila
i krenula sa njom pod ruku
prije, nego li su me zamrznuli
pogledi u sred ljeta.