Pregled posta

"MOJ TAJNI SVIJET", 8. zbirka kao poklon suprugu Davoru za 11 godina, sjećanje na 15.8.2004.

http://www.digitalne-knjige.com/varga8.php

moj tajni svjet, izbrisan u vremenu sjećanja...
živi u mašti mojih noćnih poetskih lutanja

"Operi sebe od sebe, bijeli cvjetovi rastu u tišini." ...Rumi


danas je i službeno objavljena moja 8. poetsko-prozna zbirka "MOJ TAJNI SVIJET" dostupna za besplatno preuzimanje na gornjem linku,

na današnji dan, 15.8.2004., na Veliku Gospu, moj suprug Davor i ja spojili smo ruke i živote u zajednički krug, koji danas broji 11 godina, a ovo je poklon mom suprugu Davoru kao sjećanje na taj naš dan








RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE
‘’MOJ TAJNI SVIJET’’
HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA


Poetski doživljaj oživljuje u činu duševnosti.

To, međutim, ne znači da se takav čin dešava u usamljenosti doživljavanja čovjeka.

Mogli bismo reći, da se ta usamljenost ništi već po karakteristikama estetskog doživljavanja, koje je prema svojem bivstvu uvijek okrenuto prema drugom čovjeku.

I ako je estetski doživljaj usmjeren na duševnost, on se upravo osvještava u duševnsoti, koja je usmjerena na drugog čovjeka, a odatle slijedi naša žed za duševnim dodirom, odatle slijedi naša čežnja, u kojoj se rađaju odnosi između duša.

I, s obzirom na ove momente, dolazi do uzdizanja ili pada ljudskog bića, ostvarenje i razaranje čovjeka i njegovog dostojanstva, samoostvarenje i samorazaranje čovjekove osobnosti, kao i drugarstva i prijateljstva, ali i dušmanstva.

Jer tamo gdje je ljubav, tamo je i gnjev i mržnja, tamo je i ljubavnog gnjeva i ljubavne mržnje, tamo je osjećanje ili čuvstvovanje, vrednovanje sudbinskih stanja, u kojima se odražava sva bivstvenost čovjeka i istina je, da poetsko djelo nastaje u samoći.

Tako je i poetska zbirka pjesama hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga nastala u samoći.

Ali koliko god ovaj estetski ili poetski doživljaj bio u samoći pojedinog pjesnika, umjetničko odnosno poetsko djelo prevladava tu samotnost, nadilazi je i razbija, jer je poetsko djelo usmjereno na drugo ljudsko biće, ono pretpostavlja ljudsko bice, koje mu se odaziva ili ga tjera i nagovara.

I po tome se onda i razlikuju pjesnici, po tome jesu li uspjeli svojim razumijevanjem i doživljavanjem svijeta nagovoriti ili primjereno odgovoriti ili odnositi se prema drugima, kako i odgovarati mogućnostima pjesničke djelatnosti.

U tom smislu svakako može biti govora, da je poetsko djelo u bitnosti socijalna pojava i da je svaka umjetnina socijalno uvjetovana upravo zato, jer je ljudska i jer je okrenuta samom drugom čovjeku, inače ne bi imalo smisla baviti se poezijom.

Upravo je činjenica prema kojoj je umjetnost na određeni način usidrena u prijateljstvu te kao svojevrstan duhovni objektivitet, već pretpostavlja društvo ili društvo prijatelja, odnosno, mogućnost zajednice i zajedničkog života, koji je prvotno mišljen na duhovan način, da je to prijateljstvo prvo duhovne naravi i da je sama zajednica kao zajednica prijatelja također duhovne naravi.

Odatle toliko značenje imaju riječi, koje postaju presudne u našem saobraćanju sa drugim ljudima, međutim, nisu samo naše riječi važne.

Važno je i značenje, koje one podrazumijevaju i to oboje u sebi predstavlja bivstven nosilac estetske vrijednosti pa se može ono što uistinu nosi estetsko značenje, smatrati pravom osnovom poetske umjetnosti.

Tako pada i svjetlo na umjetnost Jadranke Varga i na njeno stvaranje, jer se ovdje u poetskom doživljaju otkrivaju i bitne znnačajke umjetničke stvaralačke osobnosti, značajke koje su uvjet pod kojim tek biva mogućim ostvarenje poetskog djela kao estetskog dobra i sredstva, odnosno, posredništva estetske komunikacije.

I ovdje se čini pjesnikinji, da je cijeli njen život satkan kao jedan veliki nedostatak te komunikacije, koja se upravo poetskim djelom hoće ostvariti kao prijateljstvo ili kao druženje, kako bi se konačno stalo na kraj besmislenoj egzistenciji, koju je jedino moguće prevladati poezijom, odnosno, onim što poezija doista znači, a to je smisleno sredstvo komunikacije između prijatelja ili drugova.

Tako stoji, da je duševnost iskonski nosilac estetske vrednote, koja je istovremeno istinski predmet i jedina prava jezgra poetskog djela, ali je ono također nosiocem i prenosiocem estetskog doživljaja i posrednikom estetske komunikacije, koja je posebna, jer je riječ o posebnom i specifičnom ljudskom doživljavanju u kojem se oslikavaju bitna svojstva umjetnika kao svojevrsne stvaralačke, a time i socijalno utjecajne osobnosti.

Svi ovi momenti: doživljavanje, čuvstvovanje, značenje, komunikacija, prijateljstvo..., sve je to toliko prisutno i živo u pjesničkom izrazu naše pjesnikinje, da se slobodno može reći kako predstavlja iznimu novinu suvremene hrvatske lirike, koju ćemo pamtiti po svojoj darežljivoj toplini, koja zrači i izvan granica njene domovine, ali i izvan granica cehovski etablirane poezije, koja je suvereno vladala našim prostorima decenijama.

Valja svakako istaknuti naročitu osjetljivost pjesnikinje za očitovanje duševnosti, za skretanja duševnoga bivanja i bivstvovanja, za doživljavanje i doživljaje sudbine duše.

Ovdje osjetljivost zna ići do same ranjivosti i na njezinu se temelju izgrađuju, oblikuju i na svoj način povezuju osobna iskustva, koja nisu izvještačena, nego su primjerena stvaralačkim očitovanjima i potrebama komunikacije, jer je ovdje riječ o pjesničkoj riječi, jer je uvjerljiva, jer je moguća, jer je bivstovanje suvislo bez obzira koliko bilo teško i jer je sudbina vjerojatna bez obzira koliko bila gorka, mukotrpna...

Ne valja, dakle, gubiti iz vida, da se u slučaju Jadranke Varga poetsko djelo ne obraća, dakle, samo pojedincu, nego upravo u svojoj izvornosti još više socijalnoj skupini prijatelja pa i jest činitelj, koji ne utječe samo na doživljaj pojedinca, već jednako sudjeluje u izgradnji zajedničke svijesti pa se iznad ljudske zabrinutosti za sebe razbuđuje kod čitatelja jedan osjećaj vezanosti za zajednicu i konzekventno tome za osjećaj odgovornosti, koji je upravo svojevrsno svojstvo, kojim se odlikuje ljudsko biće.

I ja osobno mislim, da je to i najveća vrijednost ovog djela, a to je upravo ta sposobnost autorice, da nam postavi pitanje odgovornosti naših vlastitih djela, kako bi se zadovoljila ljudska načela u svijetu, u kojem jedino poezija ima nositi smislenost našega bitisanja.

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač, Adelaide, 26.7.2015.



ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN brojevi su:
978-953-8054-81-5

Format: Exe (izvršna datoteka)
ISBN 978-953-8054-82-2

Sva autorska prava pridržana.

Ni jedan dio ove pjesme u prozi ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=119194





Post je objavljen 15.08.2015. u 08:46 sati.