Ovo je jedna od onih večeri, večeri kada ležim, razmišljam dopuštajući mislima da same dolaze, da naviru poput kakve bujice riječi što se stapa u nekoliko smislenih rečenica. Sve te rečenice se najčešće odnose na trenutno stanje svijesti, i trenutni položaj u ovom vremenskom periodu. Što sam? Gdje sam? I kako mogu popraviti situaciju? Tko sam ja zapravo? Čitajući neke male ispisane listove, izvučene iz kutija koje sam još u djetinjstvu zapečatila, pronalazim veliku količinu gnijeva, ali i nade u istom. Riječi koje su tada bile oštre poput bure, no pomagale su pri svakom novom dahu. Odvlačenje pozornosti...
Ponekad mislim da sam već davno otišla krivom stazom, te sada samo pokušavam izbjeći sitne nepotrebne prepreke koje se nalaze na stazi koja nije moja. Jesam li trebala postati ovo što jesam, ili sam trebala donijeti drugu odluku? Smiješno je ponekad, što najmanje sitnice mogu promijeniti život u potpunosti, pa najčešće i ovakve večeri.
Ležim u nemiru, hladni znoj polako prekriva čitavo lice i no osjećam žar na kapcima. Koliko već sati ne mogu pobijediti ovu temperaturu? Osjećam groznicu, tijelo me u potpunosti odbacuje, želi odmor. "Zaustavi se, spavaj, odmaraj, molim te, prestani!" Riječi koje odzvanjaju praznom prostorijom. Pretjerala sam... Jesam li forsirala taj isti put toliko da ga prigrlim sebi i uvjerim samu sebe da je sve u redu, da je sve onako kako sam željela da bude od samog početka? Onako kako treba da bude...
Osjetila sam onaj poznati parajući blagi miris gosta koji je bio kilometrima udaljen. Tihi bubnjevi su se približavali i odzvanjali nebom. "Kiša će.", promrmljala sam. Iz maglovitog svjetla, mekšeg od jutarnjih proljetnih zraka, počela sam prepoznavati poznate obrise lica. Uvijek osjeti kada se probudim, provjeri jesam li u redu, nasmiješi se i nastavi spavati. Iako su kapci bili zatvoreni, posve sam bila sigurna u njegovo polubudno stanje osjetivši taj mali luk na rubu usne koji se pretvorio u smješak i zaledio u vremenu. Nekoliko trepavica se blago pomaknulo naznačavajući da želi izvući još dvije tri scene iz sna, i zatim se vratiti u stvarnost. Često sam željela ući u njegove misli i sjediti negdje sa strane dok promatram te dramatične, bezvremenske događaje pomiješane sa sjećanjima i impresijama. Koliko osoba poput njega može stvarati svjetova u glavi? Gdje se upravo sada nalazi?
Ne primjetivši, dva svijetla velika oka su me već upijala neko vrijeme. Nikada nisam bila svjesna njegove boje, dok nismo prvi put sjeli daleko od svih i razgovarali kao da smo te razgovore već vodili godinama. Možda su se promijenile? Možemo li upravljati bojom i sjajem naših očiju? Oluja najblažih zelenih, modrih, žutih i sivih tonova uronule su u beskrajni svemir pun zvijezda i svjetova koje još nitko nije otkrio. Uvijek sam željela vidjeti što se nalazi na tim zvijezdama, prolaziti pokraj njih, dopuštati da me vode, gubiti se u njima. Ponekad su tako sjajne, tako duboke no prazne kao ono veliko platno što me mjesecima čeka. Jesam li potaknula to da gube na trenutak svoj sjaj? Osjećaj nedostojnosti i nesposobnosti izjašnjavanja riječi, osjećaja i djela nikada nije bio snažniji od prije.
Zaslužujem li sreću? Zaslužujem li da netko posveti dio svog cjelokupnog bivanja samo kako bi živio i djelovao pokraj mene, brinuo se i popravljao moje nesigurnosti, držao me dok se spotičem putem i uzaludno tražim odgovore. Koliko zaslužujem osobu koja me razumije i podržava u svemu što radim, i uz to neizmjerno hrani toplinom, ljubavlju i sigurnošću? Zašto mora postojati tako savršeno biće...Ta savršenstvo je ono što sam odbijala u svojim tekstovima i razmišljanjima. Ništa nije savršeno, ništa ne može biti savršeno jer sve mora imati barem dio negativne čestice u sebi kako bi se moglo uspoređivati i nadograđivati svaki put. No savršenstvu nije ni potrebna ta nadogranja....ili? Ponekad se bojim i želim pobjeći, od ove topline, mekoće posteljine što mi ljubi vreli obraz nakon dugog sna, od mirnog oceana u najolujnijim očima, i blagog osmjeha. Zar to nije sve ono što sam željela u životu? No ipak...
"Sve je s razlogom, i sve je baš onako kako je trebalo biti." Male odluke, vožnja drugim autobusom, dugi pogled u nepoznatu osobu, odgovaranje na poruke koje nikada ne bi odgovorila, odlazak na nepoznatu lokaciju kod nepoznate osobe, pad na sred ulice, topla ruka prolaznika, lijepa riječ osobi s druge strane planete, jutarnji čaj, ove večeri...Minijaturne odluke, minijaturne radnje, no velike za put kojim hodamo. Jer ne hodamo jednim putem, on se uvijek razgranava, spaja, skreće, vrti u krug i prekida dok nakon nekog vremena ne shvatimo da put ne postoji , već hodamo po beskonaćnom polju s beskonaćno mnogo mogućnosti pod našim nogama. Možda su sve ove male odluke vodile upravo prema toj većoj, možda je zaista sve bilo s razlogom, pa i večeri poput ove kada san daleko putuje kao i ta jutarnja kiša, ali ostavlja blagi miris, blage misli koje donose velike odluke u malim događajima. Uviđam koliko je malo bilo potrebno da dođem do onog što sam uvijek tražila, i sada, iako vidim i prepoznajem to, osjećam strah i nedostojnost istog. Osjećam strah da ako prihvatim činjenicu da tako nešto postoji u mom životu da ću to izgubiti. No same misli već povećavaju i prizivaju takve događaje u našim životima. Odbacujem ih, ne želim, želim zadržati ovo sve, a dalje ću se lako boriti sama sa sobom i svojom nesigurnošću.
"Zašto misliš da nisi vrijedna nečije brige i ljubavi?" Slomio me.
Zatvorio je kapke zadržavši osmjeh na licu znajući koliko preispitujem svo postojanje ovog svijeta, univerzuma i iznad toga. Jutro je, smiri misli. Zagrlivši me velikim šapama prigrlio me uz tijelo i šapnuo nekoliko riječi. Utonula sam u zvuku prvih kapljica kiše. Sve će biti u redu...Sve je kako treba biti.
Temperatura i dalje raste...danas ne mogu napisati nešto iz jednog daha. Gubim to.
Post je objavljen 14.08.2015. u 00:36 sati.