Prošla je hrpa sati od kad nismo zajedno, a moji osječaji lude i užasno mi nedostaješ. Pišem ti ovo...da olakšam dušu...dušu ispunjenu tobom...Moja majica još uvijek miriše na tebe,tijelo mi još uvijek gori od tvojih dodira...misli mi ne daju mira...
Borim se...borim se sam sa sobom,sa ovim što osjećam...
Grizem usne ne bi li pronasao tvoj trag na njima...
Strast...ta divlja strast od koje mi gori krv,tijelo,sve...skoro me guši...
Ljubav...ni sam ne znam jeli to ljubav ili nije,ali znam da mi ovo vrijeme,koje više ni ne brojim,od kad si otišla,traju kao vjećnost...
Nedostaje mi tvoj smijeh,one rupice na obrazima dok se smiješ,tvoj dodir,tvoj bezobrazni pogled na mojem tijelu i moja kao stidljivost...tvoji poljupci mi nedostaju...
Pitam se zašto su nam se usne ikada i dotakle ako si morala otić,i ostavit me samog sa mojim željama...da ludim...da izgaram...
Znam da uzivaš u svojoj moći,znam da voliš pokoravati me,da me mučiš...pristajem...pristajem na sve...
rob...sluga...sta god...samo dodji,vrati se...
ljubi me...
pokori me...
ugasi ovaj požar u meni...
samo ti to znaš...samo ti to možeš...
ili još više rasplamsaj ili potpuno ubij ovu želju,ove osječaje...
Jer suviše je teško još jednu noć provesti bez tebe...
Pišem ti ovo pismo samo da bih nekako ugasio ovu ludu želju,da bih razbistrio misli...ne vrijedi...suviše te ima u meni...pod mojom kožom...u mom srcu...Završavam,a opet sam na poćetku...silno mi nedostaješ...
Post je objavljen 17.08.2015. u 09:11 sati.