Ne znam koliko puta sam napisao da se radujem promociji Blogoknjige, ali nedvojbeno puno puta.
Kad je Siniša pokrenuo taj projekt, mnogi su ga dočekali s podsmijehom.
Pa kad je Siniša dao radno ime projektu Blogoknjiga, svi su to šutke prihvatili.
Kad je Siniša pozvao sve da doprinesu kako znaju, napomenuo je da je to prvi put, nitko nema iskustva i svatko može dati prijedlog kakav želi i sugestiju, i napomenuo je da će se stvari rješavati usput, jer se odmah ne može ni znati na kakve će se probleme nailaziti.
I Sjedokosi i Lastavica su odmah ponudili svoju pomoć i počeli aktivno raditi.
Dakle, Annabela, Annaboni, stara teta i ostali generali koji su pametni poslije bitke, Sjedokosi i Lastavica nisu čekali nikakve službene pozivnice da se uključe, i njih nitko nije morao pitati da urade nešto. Vi, bunđije, kažete da bi napravili bolje da vas se pitalo.
A zašto se vas trebalo posebno pitati? Zašto se niste mogli sami uključiti, kao Sjedokosi i Lastavica? Suradnja je bila od strane Siniše odmah ponuđena svima.
No vi ste očito čekali posebne pozivnice s vašim imenom.
I niste ih dočekali! I neka niste!
Da ste zaista htjeli pomoći, javili bi se sami kad je trebalo!
I jeste, jedna od vas je popljuvala Varaždin kao mjesto promocije, što govori mnogo o njoj i njenim ljudskim vrijednostima! Pljujete po knjizi koju niste ni imali u ruci!
No ostaje činjenica, Blogoknjiga, kako je odmilja zovemo, a službenog naziva "I ja imam post" je tiskana.
Prvo takvo izdanje u Hrvatskoj, i prema tome ipak povijesno i antologijsko!
I vi niste u njemu, svojom voljom, i sad nastojite umanjiti važnost njenog objavljivanja!
Promociju ste uništili, ali knjigu ne možete.
Ona je tu, postoji, prva takva u Hrvata!