Prošlo je punih 6 godina od moje psihotične epizode, i pune 4 godine otkad sam počeo pisati blog. Sada sam student 1. godine elektrotehnike na tvz, osrednjeg uspjeha na studiju. Nisam niti blizu najboljima, a isto tako niti najgorima. Riješio sam trećinu ispita 1. godine, s prosjekom ocjena 3,5. Ako položim 2 ispita koja planiram najesen bit će to više od polovice osvojenih ECTS bodova.
I dalje se održavam u zadovoljavajućoj remisiji osnovne bolesti, s povremenim pogoršanjima u raspoloženju, manjkom samopouzdanja i s dosta egzistencijalnih poteškoća. Imao sam u proteklih godinu dana 2 mini psihotične epizode. 1. je bila uzrokovana stresom na faxu, a manifestirala se u vidu nesanice od tjedan dana i zatim malog bijega od realiteta. Doktorica ju je riješila s povećanjem doze antipsihotika. No, nakon nekog vremena je ta doza postala prejaka (kad se psihoza smirila), te su lijekovi uzrokovali previše spavanja i letargiju, pa smo doktorica i ja odlučili ponovno vratiti na manju terapiju. Druga je bila uzrokovana istovremenim bavljenjem studijem i studentskim poslom u skladištu, a manifestirala se slično kao i prva. Sad već sam znam da ako osjetim da ulazim u psihozu, privremeno moram pojačati antipsihotik.
U ovom postu bih htio spomenuti svog bivšeg cimera, s kojim sam živio zadnje 3 godine dok sam bio na FER-u, a prve 2 smo bili docimeri. Bio mi je velika podrška u faxu, bolesti i životu općenito. Netko bi mi možda rekao-ti si bolestan, neću ja s tobom biti cimer.Ali on ne. Jako je vrijedan (završio je FER u roku), i jako dobar prijatelj. Sve smo dijelili kao braća, i razgovarali o raznim temama. Rekao sam mu da pišem blog, ali nisam mu rekao adresu bloga, niti ga je to zanimalo. Druga osoba koju bih spomenuo je posljednja djevojka. Upoznali smo se na poslu u tiskari, i odmah 'kliknuli'. Vrlo je samozatajna, njena reakcija na moju izjavu da pišem blog gdje sam sve otvoreno iznio o svojoj bolesti je bila :
''Ali čemu, nije mi jasno??''.Niti njoj nisam rekao adresu bloga.
Na jednom dopisivanju preko facebooka sam joj rekao :
''A gle, ako se nakon nekog vremena naviknem na dobre stvari (kao što je recimo veza s tobom), možda prihvatim da život i nije tako loš.''A ona je na to napisala:
''Ajme kako sada zvučiš. Pa imaš tek 27 godina!''
Bilo joj je čudno što sam joj već nakon 2 tjedna našeg poznanstva rekao kakvih problema imam, a još se nismo dobro upoznali. Ona mi je prva ozbiljnija djevojka otkad sam se razbolio koja nema sličnih problema kao i ja, i jako mi je drago zbog toga. Što sam sreo nekoga tko je spreman prihvatiti osobu sa psihičkom bolesti, a da sam ne prolazi to isto. No, žao mi je što je trajalo samo 2 mjeseca. Rekla mi je da se razilazimo u pogledima na život, ona smatra da moja bolest poremećaj energijetskih razina, a ja se držim zapadne medicine i lijekova. Ona je više duhovno orjentirana osoba, a ja sam realistična osoba, pomalo i materijalist. Morao bih promijeniti svoje poglede na život, odnosno uskladiti ih s njenima što ja ne želim. Ono što nju zanima, ja ne vjerujem u to, a ono što mene zanima njoj je pomalo dosadno. I zato je najpametnije bilo da se raziđemo.
Sada bih se još na vratio u ljeto 2009. godine, vrijeme kad je Sanader dao ostavku, kad je umro Michael Jackson i kad sam ja imao svoju najtežu (i najznimljiviju) psihotičnu epizodu. I dalje tvrdim da je iznad mene letio helikopter, ali ne da me ubije što sam ja u tom trenutku pomislio, već samo da me prestraši. Cijeli dan sam po vrućini hodao uz autoput dok nije pala večer. U Zagrebu sam doživio da mi nitko nije pomogao, tek kad sam dolutao do sv. Nedjelje dobio sam čašu vode u kafiću i zaštitari su mi učinili veliku uslugu što su pozvali policiju.
Prijetalj iz Osijeka koji radi u Zagrebu, mi je rekao ''Daj, pa tko bi ti u Osijeku pomogao?''
Kad sam nakon lutanja završio u Sv. Nedjelji i dočekao policiju, policijac je rekao :''11 života da je moralo otići.''
Isti taj prijatelj mi je rekao :''To si si nešto zabrijo. To ne može bit.''
No, ipak, to je policajac rekao i bio je smrtno ozbiljan.Prvo na što sam tada pomislio je da se 11 ljudi ubilo. No, zašto bih se itko a pogotovo 11 ljudi ubilo zbog onoga što se dogodilo? Druga mogućnost je da se na autoputu dogodila prometna nesreća u kojoj je 11 ljudi poginulo. To je samo pretpostavka, ništa o toj nesreći ne znam niti je igdje spomenuta u novinama i na internetu. Treća mogućnost je da je policajac glumio, da ne bih nikoga tužio (kao ja sam barem živ). Ali bio je vrlo ozbiljan, kao i svi njegovi kolege koji su došli tamo.
Neposredno nakon psihoze me liječila dr. Kovačević. Ona mi je pružila podršku i razumijevanje onda kad je to bilo najpotrebnije. Rekla mi je da ako se stvarno dogodila takva tragedija, to je moralo biti obajvljeno u svim vijestima. Također, ako sam napravio bilo kakvo krivično djelo u stanju pshoze, trebao bih biti smješten na odjelu forenzičke psihijatrije, a ne obične gdje sam bio smješten. Rekla mi je :
''To se sve dogodilo zato što si prekinuo terapiju, ali to i većina psihičkih bolesnika barem jednom napravi. No, sada vidiš da ti lijekovi trebaju?''
''Vidim'', rekao sam.
Moja prava doktorica koja me nastavila liječiti nakon što sam malo nadošao je bila puno oštrija prema meni. Bila je ljuta što sam izigrao njeno povjerenje i svojevoljno prekinuo terapiju. Ali, mi tada nismo niti stekli povjerenje budući da sam primjetio da me htjela spojiti sa svojom pacijenticom, a prije toga nakon 2 godine bezuspješnog liječenja depresije izgubio sam povjerenje u sve psihijatre i kao i u psihijatriju općenito.No, to je zapravo jako dobra doktorica i jako velik stručnjak sa puno iskustva. To je dokaz da i najbolji mogu pogriješiti i ne treba im na tome zamjeriti. Ona me i dalje liječi, budući na moju problematičnu obiteljsku situaciju pomaže mi puno više nego što joj je dužnost, moram reći i financijski. Da nije nje, odavno bih odustao od faxa. Kao druga majka mi je i pitanje je hoću li joj se ikada moću odužiti. Možda se želi iskupiti jer je i sama rekla da je pogrješila što me prvi put pustila iz bolnice na moj zahtjev. A možda je jednostavno dobra osoba.
Ja sam svoju psihozu opisao najbolje što sam znao. Neki književnik bi to sigurno puno bolje napravio, ali to onda ne bih napisao ja. A ja nisam književnik. Ja sam budući inženjer.Kao mlađi tinejđer imao sam 2 nerealne želje: osvojiti zlato na olimpijadi u atletskoj disciplini 1500m, i osvojiti nobelovu nagradu iz fizike. Kasnije, kad sam shvatio da je to nemoguće, želio sam imati relativno dobar inženjerski posao i sretnu obitelj. To, i nije tako nemoguće iako su i to iz ove prespektive jako velike želje. Ja ću se truditi, a kako će sve to završiti ne mogu znati. Znam da sam jako vrijedna osoba, volim raditi i učiti. Moj IQ je oko 120, što me svrstava u blago iznadprosječno inteligentne ljude.Imam problema, okolinskih (nesređena obiteljska situacija i mamina bolest) i unutarnjih (moja vlastita psihoza).Želim proživjeti prosječan, ali smislen život unatoč problemima koje imam i vjerujem da ću uspjeti u tome. Volim se baviti sportom, najviše atletikom te rekrativno redovito trčim po gradu i nasipu. Želja mi je istrčati maraton, ali to ipak zahtijeva više ozbiljnije pripreme.
Sad se već skupilo dosta događaja i napisanog materijala, pa možda si dam truda i malo oblikujem i dotjeram cjelokupni tekst i priču u cjelini. Da objavim knjihgu? Ne,nikako. Barem ne još.Uživam u vlastitoj anonimnosti, jer i to ima svoje prednosti. Ja sam na kraju svega ipak samo običan čovjek. I za kraj, jedna tužna informacija. U 86. godini je poginuo John Nash, dobitnik nobelove nagrade za ekonomiju i osoba čiji je život bio inspiracija za film 'Genijalni um.' Taj film sam osobito emotivno doživio jer ima upadljivih sličnosti s mojom pričom. Možda sam i sam želio da netko snimi film o mom životu, kao što je o Nashu snimio Ron Howard. No, više ne želim. Ovaj blog je jedino s čime sam izašao iz tajnosti, i neka zasad tako i ostane.
Post je objavljen 08.08.2015. u 22:35 sati.