Pregled posta

Zivot u koferu

Cijeli zivot imas osjećaj da ne pripadas niti ovdje niti ondje. Oduvijek te privlačilo ono nešto što je tamo ¨"iza". Nikad nije bilo dovoljno ono čime su te "hranili", pričali. Opisivali. Život kakav je, kakav bi trebao biti. Nije bilo dovoljno. Uvijek me zanimalo više, uvijek me zanimalo zašto. Zašto mora biti tako. I da li ima više i drugačije iza svega toga.

Sjećam se dana kada sam po prvi puta u životu odlučila i saznati. Sjećam se dana kada sam odlučila ostaviti sve ono "normalno", i sve ono "kako treba biti". Sjećam se dana kada sam odlučila ostaviti uspavani i monotoni gradić, i pronaći mjesto po svojim mjerilima, gdje će biti sve "kako treba". Sjećam se dana kada sam po prvi puta spakirala svoj kofer. Od toga dana stvari su se promjenile. Od toga dana moj zivot je ostao u koferu.

Preselila sam se u veliki grad. Našla sam mjesto gdje sam željela biti, našla sam mjesto i ljude po svojim mjerilima. Dovoljno je bilo izgubiti se u rijeci ljudi, lutati, uživati u svakom udisaju i izdisaju. Stopljena u masi, osjecala sam jednakost. Nitko nije bio bolji, gori, bogatiji, siromašniji, svi zajedno smo koračali užurbano, polagano, svatko u svome ritmu i ka svome cilju. Veličina grada me nije plašila. Plašili su me samo zadrti i ograničeni umovi na koje sam mogla naići. Grad me obogatio. Dijelila sam mišljenje, pogled na razne stvari, i naišla na čitavo mnoštvo koje dijeli moje mišljenje. Isto tako, naučila sam mnogo. Bila sam sretna i ispunjena. Bilo je sve "kako treba". Ali ipak, nakon nekog vremena polako mi je dosadilo. Dosadili su svi isti ljudi, sva ista mjesta. Grad je postao manji. Dosadu i zasićenost pokusala sam ublaziti odlascima kući roditeljima, ili na more. Uspijelo je na kratko. Kovčeg mi je bio uvijek pun, i spreman. Nakon dugog razmišljanja odlučila sam se preseliti u drugu državu. Oduvijek me zanimalo kako naprednije zemlje zive, kako ljudi razmišljaju, i da li je uistinu bolje nego "kod nas".

Odlučila sam napustiti sve svoje godine zivota u zemlji u kojoj sam odrasla. Odlučila sam napustiti sve svoje dugogodišnje prijatelje. Odlučila sam napustiti svoje roditelje. Odlučila sam napustiti svoj način zivljenja. Vukla me radoznalost, želja za znanjem i istraživanjem. Preselila sam u drugu drzavu. Razvijenost zemlje nije značila i višu razinu svijesti. Barem ne kod stanovnika te zemlje. Saznala sam to malo kasnije. U novoj zemlji brzo sam se privikla. Poznavala sam jezik od prije, polagano sam počela graditi neki svoj mali kutak, i okupljati ljude slične sebi. Razvijenija zemlja značila je mnoge restrikcije, u mnogočemu. Ra razliku od onog na što smo "mi" navikli. Teško mi je to padalo, ali privikla sam se.
Naišla sam na istomišljenike, ali ne u tolikoj mjeri u kojoj sam se nadala. Razočaralo me to. Razočarali su me robotizirani ljudi, hladni i proračunati, pavila koja imaju pravila, i svi koji se slijepo drze zakona i reda. Sva ta masa koja zivi po strogo skrojenim pravilima, i ne pokusava da misli ili djeluje drugacije.Sve je bilo "servirano", a na tebi da prihvatiš i živiš. Brzo sam izgubila interes za život u toj zemlji. Počela mi je nedostajati domovina. Ne toliko da bih se vratila, ali znatno. Sve sto sam željela vidjeti i saznati u novoj zemlji, vidjela sam. Bila je dovoljna godina dana. Materijalno sam se snašla, samo je moj um ostao nezadovoljen. Nije bilo "kako treba". Teško mi je pomiriti se i ostati , a opet ne osjećam potrebu vratiti se. Opet osjećam nemir, i zasićenost. Opet osjećam zelju da putujem, upoznam još puno stvari o kojima maštam.

Sjećam se prvog dana kad sam spakirala kovčeg. Od tada sam ga nebrojeno puta pakirala, i raspakiravala. Uvijek sa osmjehom na licu. Uvijek je ostao tu negdje, nadohvat ruke, spreman. Od toga dana, moj život je ostao u koferu.

Post je objavljen 07.08.2015. u 17:52 sati.