Iako to nisam tako zamislila, izgleda da je ovo jedan filozofski post... :-)
Ok. Jasno mi je da sam odgajana po principu grižnje savjesti. Jer čak i najbolji roditelji na svijetu nas s nečim uspiju zaribati (tko je to rekao, hmmm?).
I dugo sam mislila da je princip grižnje savjesti nešto dobro. Bilo da je mi osjećamo, ili da u drugima izazivamo promjenu na taj način. I još uvijek se s time borim. Manjak samopouzdanja, vječno kritičko propitkivanje i crvić grižnje savjesti su negdje duboko u meni, i to je trajna borba (u kojoj ponekad, kad to želim, i pobjeđujem). I nekad se ulovim da i djecu hvatam u zamku grižnje savjesti. I tako je teško u tom trenu reći nešto drugačije... Da umjesto: "Jel bi htio da ti brat bude invalid ako mu slomiš kičmu!!??" iz usta izađe: "Ne želim da to radiš, a i ti želiš biti dobar brat, sjeti se toga". Ili nešto još poticajnije, što treba osigurati sigurnost i mir, a ne izazvati grižnju savjesti. Nije lako. :-)
I kad si na toj strani koja ZNA, lako je zaboraviti da se na drugoj strani nalazi osoba. Sa nekim svojim karakteristikama. I najlakše je u toj osobi pokušati izazvati grižnju savjesti da napravi pravu stvar. A teško je zadržati svoj put, slušati "unutarnjeg sebe" i raditi što ŽELIŠ radi sebe. S čime se apsolutno privlače te stvari koje želimo, ali i ljudi kakvi nam trebaju.
S grižnjom savjesti je često povezan i sindrom "žrtve", moraliziranja, patroniziranja, isključivosti, manjka samopouzdanja, negativnog razmišljanja. "Zar stvarno želite da mama sama svo suđe pospremi, pa jesam li ja to zaslužila nakon cijelog dana?". A može se reći npr.:"Dečki, ako mi pomognete spremiti suđe, imat ćemo više vremena za čitanje priče večeras!". Nekad se zateknem kao izvan svog tijela, gledam luđakinju ispod kako nešto brontula, nabija grižnju savjesti... i onda se potrudim mentalno je našamarati i vratiti se u (bolju) stvarnost.
I toliko je primjera gdje se javno nabija grižnja savjesti, i to je, kao ispravno. "Tko ne lajka, nema srca." Prvi put kad si to pročitao, bio si ganut. Drugi put posramljen. A treći i petstoti put iritiran, preskačeš možda i nešto što je dobro, ali ne želiš taj osjećaj grižnje savjesti. Očito se promjena (na bolje) mora dogoditi na drugi način, a ne koristeći grižnju savjesti. Jer samo promjena od koje se bolje osjećamo je prava. Ostalo je isforsirano, neiskreno, i dugoročno neodrživo.
Tek nedavno sam prvi put shvatila da našim društvom sve više upravljaju kolektivne i javne osude, i pokušaji da grižnjama savjesti napravimo promjenu u svijetu. Vozila sam po zapadnom Zametu i na cesti je stajao galeb. Usporila sam, ali sam očekivala da će se galeb pomaknuti kad se približim. Ali nije!! Komadao je ostatke hrane koji su se nalazili u nekoj vreći, i kao da me uopće nije primijetio da vozim prema njemu. Posve sam stala s autom, potrubila (!), i životinja kao da se tek tad trgnula i polagano odšetala (ne odletjela!) dalje. I u tom trenu sam pomislila: "Sva sreća da sam stala na vrijeme!". A druga misao mi je bila: "Pa trebali bi negdje napisati da se pazi da se smeće kupi s ceste, jer galebi reagiraju ovako i može ih se zgaziti". I shvatila sam. Iako bi obavijest o tome da galebi riskiraju vlastite živote (a vozači aute i vlastitu sigurnost), u slučajevima da su zabavljeni hranom na prometnicama, bila ispravna (!), ja tu vijest nisam zamišljala kao vijest - upozorenje (!), nego kao pokušaj da grižnjom savjesti izazovemo promjenu. Promjenu da pazimo na cesti kad vidimo galeba koji je zaokupljen hranom. Pazite na ježeve! Ne bacajte smeće! Sve dobre poruke! Ali način... kolektivna grižnja savjesti. Ok. Očito je to stupanj našeg društva. Vidimo da nešto treba promijeniti, ali još nismo razvili način kojim ćemo to ostvariti. Makar se neka pozitivna poruka prenosi.
(Ovo za galeba me samo potaklo na razmišljanje, ne ističem to kao posebno važnu poruku. :-) )
Tako to funkcionira u našem društvu. Čak i oni svijetli primjeri koji su na (nekom) pravom putu, umjesto edukativnih, životnih, poticajnih poruka koriste metode grižnje savjesti kod onih koje žele privući. Hajd recite Rodama da ne dojite. A pozitivne su, ne? Dobre poruke se moraju prenositi uporno i vlastitim primjerom, ali radosno i bez osuđivanja.
I nekako uviđam da postoji i srednji put. Između "grižnje savjesti" i "being a selfish asshole". To je put gdje činiš dobro, ali promjene koje doživljavaš (na bolje) nisu rezultat grižnje savjesti, srama... nego vlastite želje, potrebe da slijediš vlastiti put. I tada, i samo tada, i samo tako, možeš utjecati na druge. Nema kontrole. Ali utjecaja da! :-)
Post je objavljen 07.08.2015. u 13:01 sati.