Malo li je što i kad znam da ćeš zgaziti,
puštam da to činiš svom težinom?
Ili kada predosjetim bujicu najtežih riječi,
mirno sjednem da svaku razaznam?
Malo li je što i dalje čekam ono što dočekati neću,
a ipak se nadam
jer u tebi volim
ono čega ni sam nisi svjestan da postoji?
Malo li je što sam odavno izgubila sebe
samo da tebe zadržim?
Ili se to ne broji više jer si ti umoran,
preumoran da me noćas gledaš?
Nema veze, i tako su ovo samo moje misli.
Nešto što prešutim svaki put kad se osmjehnem.
Jer takvu me voliš i samo takvu trebaš.
I pristajem biti ta, još danas...
Ili... još samo neko vrijeme...
Post je objavljen 06.08.2015. u 17:05 sati.