Jedna moja prijateljica i ja smo zajedno otišle u knjižnicu jučer. Kad je vidjela da želim posuditi Seksualni život moje ujne, umrla je od smijeha. Rekla mi je da je seksualni život njezine Tetke Ivke prava priča:
Tetka Ivka je provela cijeli svoj život u zapećku, otkako se rodila kao četvrta kćer u obitelji iz brdovitog krša, koja u uspjehe ubraja samo mušku čeljad. Iz svog sela je preselila u malo veće susjedno selo s nepunih osamnaest, udavši se za nekog usputnog tipa kojeg gotovo da nije ni poznavala, samo da se spasi. Šutjela je, radila, sjedila u svekrvinoj kući i nije puštala glasa. Godinama. Za nevolju, izrodila je četiri kćeri, jedna drugoj do uha. Život u tuđoj kući se kotrljao izvan njezine kontrole, ni o čemu nije odlučivala, nikad nije iskakala. Neobrazovana, bez posla, bez novca, bez izbora, bez ikoga stvarno svog.
Život Tetke Ivke možda i nije bio bog zna što, ali je s vremenom otkrila da voli pjesmu. Voli Severinu, Olivera, voli i Marinu Perazić pa i tad još živog i zdravog Dina Dvornika. Zavoljela je Ivka i stihove pa je potiho počela s pisanjem poezije. Kad se malo ohrabrila, dala je na pisaćoj mašini prekucati najbolje od najboljih. Pjesme su bile, khm, mahom pastoralno-erotske, tako bih to klasificirala. Tetka je maštala da će njezine stihove jednoga dana uglazbiti i otpjevati naše najveće zvijezde. Da će ih subotom i nedjeljom na lokalnom radiju narod naručivati mladencima, prvopričesnicima i krizmanicima u čast. A stihovi su bili stvarno dojmljivi. Mi nećaci, Tetkina vjerna čitateljska publika, nismo shvatili ni pola progresivnosti koja je prožimala taj njezin izričaj. Bili smo buntovni, čitali smo Bukowskog, a imali smo i vlastitih pubertetskih briga poput prištića nasred čela. Tad još nismo ni znali koliko je to sve skupa ludo i koje traume koje će nam pojedini Tetkini stihovi ostaviti. Recimo i danas mi se zna dogoditi da u kadi dok se tuširam potiho pjevušim pjesmuljak o seksu koji se troši na eks i uvijek bude lijep na neku glupu melodiju ili u ritmu dječje brojalice. Traumatično iskustvo i upečatljivo epsko luđaštvo sukus su stihova o nevinim djevojkama koje su za brak stvorene jer znaju koji ih klin prvi probije. Jezivo.
Uglavnom, tada sam mislila da je Tetka Ivka koja nikad nije pričala, a kamo li prostačila, konačno sišla s uma, potpuno popizdila. Zrela za dijagnozu i terapiju.
Međutim, Tetka Ivka je nastavila pisati i tražiti put iz Vukojebine. Jednoga je dana na nekom koncertu u njihovom seocu dobila broj od nečijeg menadžera, pojma nemam čijeg. Ne znam niti kako je došla na koncert i s kim. To joj je bio znak s neba da nastavi. Ivkica se bacila na posao, krenula zvati i tražiti da pročitaju pjesme. Ti ljudi su joj dali brojeve drugih ljudi. Ovi trećih. Međutim, nitko nije htio doći u Vukojebinu vidjeti pjesme. Ona ih nikome nije htjela preko telefona pročitati, ili poslati poštom. Vjerovala je da će joj ih ukrasti, prisvojiti, uzeti joj prava, zaradu i slavu. Čula je ona već za to i osigurala da se njoj ne dogodi. Tetki Ivki je išlo, nije planirala odustati, postat će slavna, zna to. Konačno je pronašla menadžera koji je bio zainteresiran pročitati pjesme, živi u Dalekom Gradu, ne može doći u Vukojebinu, ali ako ih pošalje po nekome u Daleki Grad on će ih pročitati i javiti ima li šanse da joj se koja od njih uglazbi. Puna nade, Tetka Ivka je poslala paket pjesama Menadžeru u veliki grad po vječno prezaposlenoj daljnjoj Rodici rodom iz Vukojebine.
Vrijeme je prolazilo, a Menadžer i Rodica nikako da se ulove, jedan tjedan ništa, drugi ništa, treći ništa. Prošao mjesec, ništa. Vidi Ivka da to treba malo pogurati pa krene sa zivkanjem. Zivka Ivka Rodicu, zivka Menadžera, zivka i Rodica Menadžera, čas je on na putu, čas ona, nikako se dogovoriti. I jednoga dana uspiju. Dogovore se da se vide sutra kad on dođe s puta, a njoj završi neki kongres na kojem je od jutra do mraka. Rodica se vrati svom poslu i provede ostatak dana podalje od mobitela.
I tu je sve moglo dobro završiti.
Međutim, Tetka Ivka koja je odlučila uspjeti nije mogla sjediti skrštenih ruku pa pošalje Rodici poruku: Jesi li mu dala pjesme?
Teško je sad reći je li to točka preokreta, tko je zapravo kriv i je li moglo drugačije. Tetka Ivka si nije mogla pomoći. Ona je dugo čekala i konačno je došlo njezinih pet minuta. Poruka je stigla na Rodičin pomodni mobitel u dizajnerskoj torbici, koja je visila u garderobi finog hotela. Njegova vlasnica je sjedila za okruglim stolom na neku nevažnu temu, nadajući se da je nitko neće ništa pitati i da će rutinirano izreći svoje rečenice za koje vjeruje da ih već predugo reciklira. Mora naći nove rečenice. Tamo je dugo, dugo sjedila. Predugo da spriječi sve ovo što se u međuvremenu dogodilo.
Pregorljivoj Tetki Ivki vratila se poruka: Rodica: Isporučeno. Tetka Ivka ne zna s mobitelima, a onoga najstarijega vraga od Kćeri nema da joj kaže da to znači da je Rodica dobila poruku, da joj je isporučena poruka, da ne brza, ne hrli, ne nasrće. Srećom, crni vrag od najstarije Kćeri se u tom trenu vrati kući. Pogleda poruku i kaže svojoj materi, našoj Tetki Ivki, da to znači da je poruka isporučena, da to znači da je stigla Rodici i da to ne znači da je Rodica išta napravila.
Međutim, Tetka Ivka zna bolje. Ona zna da to znači da je Rodica predala pjesme. Predugo je čekala taj dan, sad kad je konačno progovorila, oslobodila se, raširila krila i razvila slobodarske zastave, ništa je neće zaustaviti. Sad je trenutak!
- Ali, Mama!
- Ništa Mama!
Ili je točka preokreta tu? Tko će ga sad znati. Tu je još moglo stati.
Ivka nije više imala strpljenja, a niti namjeru stajati. Slavodobitno nazove menadžera da joj kaže kakve su njezine pjesme.
- ‘Oće l’ bit op ili trop?
Menadžer koji nije dobio pjesme kaže kako nije dobio pjesme. Još k tome dodaje da se nalazi s Rodicom sutra. Tetki Ivki se smrklo. Sutra? Odgovor joj se učini silno sumnjivim. Menadžer je, guja, očito odlučio ukrasti njezine pjesme!
- Kurvin sine! - Napadne ga Ivka iz petnih žila, odere mu kožu, naplati mu sve godine šutnje svekrvi i mužu i oplete mu i mater i oca lopovskog.
Menadžer joj tresne slušalicu, luđakinja.
Sve ono čega se bojala se ostvarilo. Pjesme su dobre i on ih je sad ukrao pa laže da ih nije ni dobio. Što da sad radi? Zove i zove onu lažljivu kurvetinu od Rodice kojoj je zabranila ostavit mu pjesme, a očito ih je koza ostavila i sad ih više nema. I što će sad? I još se cijeli dan ne javlja. Tetka Ivka beživotno potone u fotelju.
Četiri sata i deset izgrizenih noktiju kasnije zove koza od Rodice. Pravi se luda, očito, veselo pozdravlja. Tetka Ivka uzrujano kaže kako je ovo đubre od Menadžera ukralo pjesme, pravio se da ništa nije ni dobio, kao sutra se nalaze. Dodaje i niz uvreda, smrtnih uvreda i prokletstava koja mu je izgovorila. Rodica joj, čudeći se, kaže kako se još ujutro s Menadžerom konačno dogovorila da se vide sutra, sutra će mu odnijeti pjesme. Muk. Šok. Ali. Ajme.
- Ali zašto si mi poslala Isporučeno? - pita Tetka Ivka sa zebnjom u srcu.
- Nisam.
- Kako nisi? Pisalo je Rodica: isporučeno.
- Ivka, to ti je poruka da mi je stigla tvoja poruka.
- Ajme meni. Što ću sad, jadna ti sam? Kako ću sad odavde?
Zove Tetka Ivka Menadžera, ispričavala bi se. Danima. Zove Rodica Menadžera, opravdavala bi je. Danima. Menadžer im se nikad više nije javio.
Tetka Ivka, najprogresivniji član moje obitelji, vratila se u stare gabarite, podvila rep, spustila glavu, ušutjela, odložila olovku zauvijek.
Oj, živote, koji nesmiljeno gaziš snove pastoralno-erotskih pjesnikinja, jebi se! Gdje bi joj bio kraj!
Post je objavljen 01.08.2015. u 23:22 sati.