Sine moj, oprosti. Oprosti za sve, za sve što mislim, radim, pišem. Oprosti za svaku riječ, osmijeh i suzu. Oprosti mami što joj nedostaješ, oprosti što te želim vidjeti, zagrliti, odrezati ti najdraži komad maminog kruha. U ovo doba prije dvije godine upravo sam to učinila. Odrezala sam ti posljednji komad još toplog kruha, koji si pojeo i nikada više. Ne zna sine nitko majčinu ranu. Ide mama onako kako ti želiš, neće nitko više hraniti dušu na mojim suzama. Plačem kad sam sama, kad nitko ne vidi. To znamo ja i ti. Prošle su dvije godine od kada si zadnji put sjedio s mamom u dnevnoj sobi, meni kao jučer. Isto je to sve sine, ništa to manje ne boli. Mama je samo naučila kako koračati dan po dan, i svakim korakom, svakim danom sam bliže tebi. To je ono što daje nadu i utjehu. Znam ja sve što činiš za mamu, i sada kad nisi fizički tu, tvoja nemirna duša neda da mama pada. Osjetim to svaki puta kad posrnem, osjetim duhovnu snagu tvoje mlade duše koja ne dozvoli mamine padove. Ljudi su skloni suditi, govoriti neistine, ali...ja znam da meni više nitko i ništa ne može nauditi. Sila odozgor sve mijenja na dobro. Zahvaljujem Bogu na darovanoj vjeri, zahvaljujem na patnji i križu. Moja nagrada biti će susret s tobom, drugo ne trebam i ne želim. Moja jedina želja je da ti dođeš, daš mami ruku i krenemo zajedno na put. I znam da će tako biti, samo ne znam dana i časa. Strpljivo ću čekati sine, onako kako sam te znala čekati u noćima kada si izlazio sa svojim društvom. Znaš koliko nedostaješ ovdje, znam da znaš...tamo gdje si ti postoji nešto iznad naših spoznaja i doći će trenutak svjetla i bezuvjetne ljubavi. Volim te sine, grlim te najčvršćim i najnježnijim majčinskim zagrljajem, nevedljivim, lepršavim koji leti putem prema tebi. Vidimo se sine...
Post je objavljen 01.08.2015. u 22:59 sati.