Prvi vladar Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca je bio Petar I Karađorđević. Tko prati moje postove mogao je primijetiti da sam ja zaključio da je to u stvari Velika Srbija ostvarenje ideje iz načertanija, koje su zasnovane na Garašaninovoj ideji o velikoj Srbiji za vrijeme vladavine oca Petra Karađorđevića.
Petar I Karađorđević rođen je u Beogradu 1844, kao peto dijete u oitelji kneza Aleksandra I i kneginje Perside. Sin kneza Aleksandra (vladao Srbijom 1842.–1858.), unuk vođe Prvog srpskog ustanka Karađorđa.
Do dvanaetse je godine živio u Beogradu kada je smijenjen njegova otac i za kralja ustoličena obitelj Obrenovića. Obrenovići su Srbiju približili zapadu i Austro-Ugarskoj, međutim to nije odgovaralo velikim silama, poglavito Rusiji a kasnije Velikoj Britaniji i Francuskoj pa su u velikom prevratu 1903 smaknuti Obrenovići i ustoličeni Karađorđevići o čemu sam pisao par postova.
Petar Karođorđević se školovao u Beogradu, Ženevi, Parizu i Metzu, gdje je 1867. završio višu vojnu školu. U redovima francuske vojske borio se u francusko-pruskom ratu 1870.–1871. Odlikovan za hrabrost ordenom legije časti. Za ustanka u Bosni i Hercegovini 1875.–1876. četovao protiv Turaka u Bosanskoj krajini, pod imenom Petar Mrkonjić (nekadašnji slavni hajdučki vođa).
Oženio se kćekom crnogorskog knjaza Nikole Petrovića i s njom živio na Cetinju 1883.–1890., a zatim u Ženevi, do izbora za kralja Srbije. Do toga je došlo nakon što su kralj Aleksandar Obrenović i njegova supruga Draga bili ubijeni u uroti grupe časnika u noći 28.-29. svibnja 1903.
Ključni su se događaji za vladavine Petra I. odvijali u vanjskom politici. On je prekinuo orijentaciju Obrenovića prema Austro-Ugarskoj; tako je započet konflikt koji eskalira sve do Prvog svjetskog rata. Iako je mala država između dva carstva, Srbija vodi aktivnu, samopouzdanu politiku. Nasuprot željama Austro-Ugarske da proširi svoju vlast i utjecaj na Balkan, na račun umirućeg Otomanskog carstva, Srbija, uz oslon na Rusiju i Francusku, postaje regionalna sila u usponu, koja i sama razvija osvajačke aspiracije ne samo prema jugu (Makedonija) nego i prema zapadu (Bosna i Hercegovina).
Konfliktni su bili odnosi sa svim susjedima.
Nastojanje da se Turci istjeraju s Balkana uz istovremeni antagonizam s Bugarskom oko Makedonije.
Carinski rat s Austro-Ugarskom 1906.–1910. Nakon sklapanja carinskog saveza Srbije i Bugarske, Austro-Ugarska je zabranila svaki uvoz iz Srbije, što je teško pogodilo nerazvijeno srpsko gospodarstvo. Srbija se povezuje s Francuskom, Italijom i Rusijom. Uspjeva naći nova tržišta za svoje poljoprivredne proizvode, a u Srbiju ulazi francuski kapital koji potiče razvoj industrije. Bugarska se pak zbog spora sa Srbijom oko Makedonije približava Austro-Ugarskoj i Njemačkoj.
Kriza zbog austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine 1908. To je dovelo do duboke diplomatske krize u Europi i zaprijetio je rat između Srbije, te Rusije kao njenog saveznika, protiv Austro-Ugarske. To je imalo i ozbiljne posljedice za hrvatsku politiku (Veleizdajnički proces). Sile Antante su 1909. priznale aneksiju, pa je to morala i Srbija. Austrougarska nastoji proširiti svoja osvajanja prema Kosovskom vilajetu (još pod turskom vlašću).
Pobjede protiv Turske u Prvom i protiv Bugarske u Drugom balkanskom ratu 1912.–1913.
Sarajevski atentat i početak Prvog svjetskog rata.
Kada ujesen 1915. austro-ugarska, njemačka i bugarska vojska osvajaju Srbiju, povlači se sa vojskom preko Albanije na Krf. Živio je u inozemstvu do srpnja 1919. Prijestolonasljednik Aleksandar preuzeo je kao regent sve ovlasti i Petar više nije imao utjecaja na politička zbivanja. Ostao je međutim visoko uvažavan.
Aleksandar, nažalost, nije imao u sebi ništa od očeve tolerancije i širine duha; od početka nastupa kao despot. Duh ustava iz 1903./1888., usmjerenog na jačanje vlasti parlamenata i slabljenje vlasti kralja, unio je u svoj nacrt Ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Stojan Protić. »Protićev ustavni nacrt odisao je sav idealizmom predratne demokracije, iskustvom državničkim i proicavošću za svu unutrašnju problematiku nove države.«Ta je težnja međutim u radu Ustavotvorne skupštine bila posve odbačena.
Stvarnost Srbije od 1903. bila je proturječna, sa "balkanskom" brutalnošću, despotizmom i neobaziranjem na načela "pravne države", koje tanak sloj uzdižuće inteligencije i liberalno-demokratske forme nisu mogli suzbiti. U novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca od tih je formi ostalo vrlo malo, a kasnije, uvođenjem Šestosiječanske diktature, nimalo. Ne samo Srbi prečani kao Svetozar Pribićević, nego i neki liberali u Srbiji (npr. Dragoljub Jovanović) postepeno su uviđali da su i sami žrtve despocije, pa je vladavina Petra I. 1903.–1914. postala tema nostalgičnih prisjećanja i idealiziranja. Kralja se često nazivalo – Petar I. Veliki Oslobodioc.
Post je objavljen 01.08.2015. u 17:06 sati.