Čujem... Slušam... Čitam... Određuju smisao života, njegove vrijednosti, upućuju nas na pravce i putove života..., jer misle da su oni putokazi našega životnog koračanja, razmišljanja i djelovanja... Tako sebi dodijeliše pravo pravednosti i demokracije, slobode i napretka... Međutim, jako je čudno što se sve to ne mjeri po principima slobode i jednakosti, već nam u ime svega toga žele natovariti na seljačka ramena teret primitivizma i zaostalosti, odnosno zatucanosti...
Koliko vrijedi riječ jednog običnog prosječnog čovjeka koji nije bezobziran i bezobrazan, odnosno nije mudar i pametan, koji se ne zna prilagođavati. Jer, bezobrazni i bezobzirni učiniće sve kako bi ostvarili svoje naume, a oni su: moć nad drugima, uzimanje svih svojih i tuđih prava, provođenje i postavljanje svojih zakona...
Što znači riječ i djelovanje običnog čovjeka naspram poznatog i uglednog. Kako se mjeri, ocjenjuje i plaćaju njihovi radni zadaci...
Malo je čudno što stalno govore o borbi protiv rasizma, a svakodnevno ga gledam. Jer, jedini problem nije samo naša boja kože, već jesmo li bogati ili siromašni, jesmo li iz ugledne ili iz ispodprosječne obitelji, jesmo li se nametnuli kao važne karike društva ili želimo ostati samo obični mali ljudi...
Ali, mudri i umni reći će nam da su ugroženi, sva njihova prava i slobode, da im je uskraćeno djelovanje... Jer, naivni i radišni ljudi naučili su trpjeti, raditi i šutjeti, jer se ne žele bogatiti na tuđim nesrećama i patnjama.
I tako, svako svoj smisao života želi postaviti na pijedestale društva i Ustava, jer ubijeđenost jača je od savijesti, pa tako imamo diktature i diktatore koji će uvijek pronaći naše slabe točke, naše ideale, putove i živote. Takvi, ubijeđeni su kako su gospodari naših sudbina i života, a rekoše da ropstvo je davno ugašeno. A mislim, kako je samo promijenilo odjeću, način i izgled, jer mudri i snalažljivi uvijek se dosjete metoda...
Rekoše kako je ovaj naš život samo jedan jedini... Rekoše kako ga u potpunosti treba iskoristiti i uživati u njemu... Čudno mi je kako je nekima sve dopušteno, dok su mnogi osuđeni na patnje i stradanja, a nisu baš toliki bedaci da nemaju pojma o životu.
Da bi sve bilo demokratski i humano hraniće nas raznim i praznim parolama....
Postavlja se pitanja zašto biti naivna budala kad je naš život sve što imamo... Zar bi trebali biti anarhisti, zato što drugi nameću svoje zakone, a oni su temelj prava onih jačih... Zar bi trebali podizati nekakve revolucije, a one su uvijek počinjale i završavale nasiljem i prolivanjem nečije krvi, odnosno oduzimanjem nečijih života... Zar bi se trebali boriti za svoje pravo kad će nas uvijek preveslati umni, mudri i snalažljivi... Zar bi se trebali mirno pustiti životnim tokovima da nas vode i nose, dok drugi trasiraju i grade razne kanale i putove prema injženjerskom naumu elita i moćnika...
Ipak, kako god da bilo, pravi smisao života jest ljubav i dobrota. Ta trnova kruna koja će nas boljeti, pod kojom će nas ismijavati. Rđave glave nose zlatnu, i ona im je jedini smisao i način života. Za nju spremni su učiniti ama baš sve...
Post je objavljen 31.07.2015. u 22:16 sati.