U sportu ali isto tako i u ostalim udrugama ako čujete da je netko nezamjenjiv onda se sigurno grčevito bori da ostane na sadašnjoj funkciji ili poziciji.
Kada ponestane argumenata onda nastupaju iracionalna objašnjenja koja je nemoguće potvrditi ali i opovrgnuti. Još u osnovnoj školi išao sam u razred s jednim ambicioznim dječakom koji je silom htio postati predsjednik razreda ali mu to nikako nije uspijevalo, iako je čokoladama potkupljivao druge učenike da glasuju za njega. Zatim se pokušao istaknuti kao sportaš ali nije bio dovoljno nadaren za lidera školske nogometne ekipe a osim toga često je igrao s onu stranu pravila. O tome da nije bio odličan učenik ne treba niti govoriti. Puno godina kasnije našao sam njegovo ime u novinama - postao je predsjednik jednog sportskog kluba. Tada sam pomislio kako je napokon uspio da se nakon dugogodišnjeg truda negdje istakne i postane predsjednik. Međutim, nedugo zatim sportski klub kojim je on upravljao doživio je bankrot, razišli su se sportaši, prijetio je novinarima na cesti i ponovo se vratio u anonimnost.
Možda ova priča i nije tako neuobičajena a otkriva, između ostalog samodopadno isticanje pojedinca po svaku cijenu i nedostatak timskog rada. U sportu ovakvi primjeri ne bi trebali puštati korijene jer sport sam po sebi cijeni snagu ekipe ispred pojedinca. Česti su slučajevi da dobro posložena ekipa prosječnih pojedinaca pobjeđuje ekipu u kojoj igra savršeni pojedinac uz nekoliko statista u njegovoj sjeni.
Osim toga, i moderno društvo je sve više usmjereno baš tom momčadskom duhu u kojem jedni bez drugih ne mogu i svi se međusobno cijene.
Kada se u sportskom društvu javi govor mržnje usmjeren na svoje suradnike, obezvrjeđuje se njihov rad i doprinos ukupnom rezultatu, kada se ne izvršavaju dogovorene obaveze prema sportašima, trenerima i ostalim suradnicima onda se treba podsjetiti priče o ambicioznom učeniku koji je htio biti predsjednik razreda.
Post je objavljen 31.07.2015. u 17:24 sati.