Pregled posta

lonac i poklopac

Kažu da svaki lonac ima svoj poklopac, da svaki čovjek ima čovjeka za sebe.


E, pa tako i ja, kadgod imam neku 'genijalnu' zamisao, Luiđi mene poklopi. On je moj poklopac.


Eto, neki dan stavih onu fotografiju umjesto posta, pa se Luiđi sav ustalasao i izjavio: »Ne može ovakav post ić. Ne smiš objavljivat postove od jedne slike i rečenice.«
Da ne mogu?! Nu, viđe me. Meni je oti post bio tako dobar štos, klasična navlakuša, malo ekeperimentiranja i zezanja. Pa, i, zašto ne bih, kad svi tako rade. E, al' po Luiđijevom nahođenju ja to ne mogu i ne smim. Dvi negacije odma' u startu. Pa koga ne bi to poklopilo?!


Nije to Luiđi meni reka tek tako, ima tu cila jedna priča. Priča o loncu i poklopcu, o staroj koki koja nema dovoljno vode da se dobro skuha, pa sve krčka, i krčka dok lonac negdje pušća juhu. A poklopac je postojan, dihta, ne propušća. Valjda smo takvi i nas dvoje. U mom loncu stalno neka ideja, dakako meni 'genijalna', Luiđiju 'idiotska' (da se razumimo, on to nikad ne bi reka tim riječima, on je fin i učtiv, on bi rekao da je 'nekonvencionalna' ili da 'pomalo odstupa'). Moj brat je uvik govorija da je između genija i idiota samo tanka linija, ponekad zbrisana. Meni je to smiješno jer mi se čini da ljudi previše mare za tim kako će netko ispast, genije ili idiot. Čitala san tog Idiota onomad u srednjoj školi, skroz dosadan ali mi je taj Dostojevski bio genijalan. I zašto praviti granice, razdvajati, uobličavati, svrstavati, ladičariti (stavljati u ladice) i tome slično, kad je svaki čovjek poseban lonac. Važno je samo znati kakav ste lonac, kako i na čemu djelujete, i što u loncu kuhate, i zadnje ali ne i posljednje – za koga kuhate. Trenutno kuham za svoje najbliže, za ono par ljudi što ih veseli čitati.

Svaki čovjek je lonac, a ponekad i poklopac, kako se situacija nađe. Kad ja kuham, Luiđi pazi da ne prekuham, a znam i ja biti njemu poklopac kad mi se čini da predugo nešto kuha. Kad bi se svrstavali u kuhare, ja bi bila 'nervozni' kuhar, a on 'oduženi'. Zato smo jedno drugom najbolji lonac i poklopac, pa čak i kad se ponekad lončići polupaju.





Dakako, među mojim loncem (jer o toj varianti ćemo danas) i njegovim poklopcem u onom gore njegovom komentaru, postoji karakterna razlika među loncima. U mene se stalno kuhaju neke ideje, najbolje su mi one, gdje se sama sebi smijem i gdje pokušavam preči preko ruba svoga lonca. Pisanje mi je eksperiment. Pisala sam ja i prije ali više za sebe, za svoju arhivu, gušt, poskrivečki, kao dnevnik Ane Frank, a da nikad dnevnika nisam pisala. Ima tu materijala za par knjiga ali to je bilo samo moje. Nisam objavljivala, nisam pokazivala.
Onda sam se odlučila preči preko granica svoga lonca i nastupio je bloghaer. Iz dvaju razloga, prvi je bio izazov, usudim li si javno pisati i pokazivati emocije, misli i pri tom se suočavati sa kritikama, koja pri tome u najviše navrata nisu kritike o napisanom, već o osobi, a drugi je bio edukacijski, pisati u jeziku koji nisam učila, u kojem nisam čitala knjige, koji sam slušala jedan semestar i tek u svojoj dvadesetoj shvatila da postoji razlika između hs i sh, iako je semestar bio iz sh/hs jezika. Neke osnove sam tad dobila ali tek poslije njih sam shvatila da pojma nemam o jeziku.

Luiđi je dugo bio uvjeren da sam nepismena jer sam pri svakom pisanju u hrvatskom jeziku, pogrešno sijala č i ć, pa je mislio da sam nepismena tuka koja u svim svojim godinama školovanja i nazivima nije naučila osnove č i ć. Tek kad sam mu objasnila da u slovenskom jeziku postoji samo jedan jedini č, razumio je moju 'nepismenost'. Zato je blog postao vježbalište slova ć i aliteracije ije/je. Koliko sam u ovih par godina usavršila pisanje?! Moje drage kolegice koje vole evaluirati, rekle bi „ima tu još mjesta za napredak“.

Koja dobra rečenica, pravo pozitivistička, ali to ne mijenja njeno značenje. Zato pišem, prvo jer volim pisati, a drugo da vježbam tu gramatičko vokabularnu zavrzlamu.

Što se tiče tog javnog izražavanja, tu još uvijek eksperimentiram. Napišem što mi padne na pamet, a to je ono što Luiđi smatra da si ne mogu dozvoliti. Jer ipak je ovo javni zapis, a ja gospođa u godinama te nije primjereno da se ponašam kako se svi ponašaju, već svojim godinama i mediju primjereno.

U tom mom loncu stalno vrije, misli i emocije žele van, preko okvira. Kao dijete koje istražuje svijet, ja nikako da 'odrastem', posebno ne na blogu jer blog ne doživljavam ozbiljno. Mislim, onako kao posao, jer na poslu sam ozbiljna, tamo se držim granica, tamo sam prava 'švabica', veći lonac od poklopca. Posao znači ozbiljna rabota, seriozni ljudi, odnosi u rukavicama, osmjesi broj pet, tvoj posao, rad je evaluiran, ocijenjen i po toj cijeni si plaćen. (bar bi tako moralo biti, al' to je za drugu priču)

Blog je zabava, bar po meni, jer nit sam po njemu plaćena, nit ocjenjena. Iako komentari ponekad mogu biti ocjena, meni su oni znak druženja, zabava. Ne komentiram puno ljudi, jer sam poučena nemilim događajima prije par godina, pa se držim prvenstveno ljudi koje poznajem i tek ponekad si priuštim komentirati nekog nepoznatog. Ako nemam što pametno reći ili ako se sa napisanim ne slažem, jednostavno ne komentiram. Ponekad nemam vremena komentirati, jer stignem tek pročitati, pa sve, kasnije ću komentirati, a vrijeme iscuri.
Pored onih dvaju gore navedenih razloga, blog mi je i opuštanje, sve ono što je daleko od stvarnog života i problematike u kojoj dnevno ronjamo. Zato volim čitati zabavne postove, politike i filozofije se klonim. Filozofije imam puno i doma, a u politiku ne vjerujem. Politika je kao američki filmovi iz pedesetih godina, lijepe slike, zgodni glumci, scenarij potpisuju samo veliki zapadni igrači, a režija je u rukama velikih korporacija koje se zbog profita poslužuju politikom kao najboljom reklamom i jer je gledanost rezultat da će stoput ponovljena laž postati istina.

Evo, na primjer ova svađa, oko komadića mora.
Pita Luiđi mene: »Oli se moramo sad i nas dvoje posvađat, kad su nam se države zavadile?«

»Luiđi, dragi, samo ako među nama postoji treća osoba. Jel' postoji?!«

»Ne.«

»E, onda se nema za što svađati.«

Ima ta jedna slovenska poslovica – kjer se prepirata dva, tretji dobiček ima (gdje se dvoje svađa, treći profitira). Sve mi se čini da je i u ovoj priči tako, ma u svakoj političkoj priči, svađa je interes scenarista. Imamo malo mora, koncesiju za platforme, poznate slovenske civilne inicijatore zbog koji se ne grade ni ventilatori (čitaj vjetrenjače), jer su utvrdili da su slovenske ptice tako glupe da će umirati pjevajući dok ih ventilatori ne samliju ka mljeveno meso. Čudne neke tice, dok sve ostale Niskozemske, Njemačke i Rvacke ptice, dakako sa valjanom putovnicom, uspješno savlađuju te ventilatore. Ne smiju se ni graditi hidrocentrale zbog te neke posebne ribe u Savi, pa se nasmiju graditi termoelektrarne zbog ovog/onog, pa se u biti ništa ne smije činiti za proizvodnju struje, jer je bolje uvoziti je iz Austrije umjesto imati svoju na Muri, naravno zbog ekologije, jer austrijske ptice, životinje i ekosustav ne trpe, samo ovi sa slovenskom putovnicom. Svi ti civilnoiniciatori se uredno služe kompjuterom, telefonima, gledaju televiziju, pale žarulje i troše struju.
Ajme, ponilo me, ovo nije tema posta, ali nek ostane.
Uglavnom, scenaristi i režiser ove svađe imaju neki drugi interes, morski je nebitan, jer ribe još uvijek ne trebaju putovnicu za proć granicu. A i život me je naučija, da je za svađu potrebno ne samo dvoje, već uvijek neko treći, koji će stavit bubu u uho. Po staroj rimskoj - dijeli i vladaj.





Zato smo ja i Luiđi, ka Rvacka i Slovenija, ka lonac i poklopac. Skupa možemo super funkcionirat, jedno drugo bodrit, educirat, ponekad se i posvađat da bi utvrdili granice naših karaktera, a i shvatili misaoni koncept drugoga.

Naše različitosti, zbog naših različitosti se 'poklapamo', one su predmet edukacije, one nam šire granice uma i premještaju zadane okvire misaonih koncepata.

Oti moj 'poklopac', on van je slikar. Ima drugi koncept stvaranja. Njegove slike imaju okvir, on van slika pejzaže. Godinama već to radi, ima poneku izložbu i fan klub na fejsbuku. On zna kako se to radi, svoje slikanje, kolikogod bilo hobi, shvaća ozbiljno, on je renomiran slikar u svom krugu slikarskih ljudi. Eh, a ja moj lonac ne shvaćam ozbiljno, i tu je kvaka, kvaka od lonca. Luiđi misli da bi kao blogerica, koja već neko vrijeme piše, morala držati tu neku konstantu, neki okvir. A moja lonačka narav, teško se drži okvira, ona bi kipila, krčkala, ona bi iskakala. Zato služi moj poklopac, da me poklopi da ne prekipim, da ne napravim štetu, razlijem na primjer skuhano.

Luiđi jako dugo već prati blogere, pa mi zna pričati kako je to nekad bilo, kako su ljudi postali ozbiljni pisci, urednici, komentatori na drugim ozbiljnim sajtovima, kako im je blogersko pisanje bila odskočnica za nešto ozbiljnije, nešto od čega su kasnije živjeli.

Hm, sviđa se meni ta ideja živjeti od pisanja ali…
Kako ja nisam na blogu tako dugo, pratim tek ove kratkoročne trendove. Blog se je promijenio, u ovo moje kratko vrijeme je već postao drugačiji. Nekako se je sve razvodnilo, puno manje je pisanih blogova, sve je kraće i brže, prevladaju fotografije i par riječi, pa se i ja u tom stilu pokušavam približiti 'trendu', makar on bio po Luiđijevom nahođenju negativan po blog. Eh, sad.

Kad dobro razmislim, ima Luiđi pravo, možda bi trebali stari blogeri ustrajavati u trendovima koji su važili kad smo započinjali, možda bi trebali ustrajavati u onome što je bilo, ne zbog onoga što je bilo, neke 'staračke' sjete, već zbog kvalitete.

Poklopac kojim me poklopio je u tom kontekstu bio poželjan. Dobro je ponekad nekoga poklopiti da ne bi prokuhao. Iako mi je egu teško palo, ima u tom njegovom misaonom sklopu poneko zrnce istine. Možda se ipak trebam držati tog svog starog stila – prvenstveno pisanje, dugoglagoljanje i ponekad fotografija koja razbija napisano. To je taj neki okvir. (evo, već ga vježbam, posebno po dugoglagoljanju)






E, i onda sam ja napisala novi post, bio je glagoljiv. Luiđi je bacio oko i opet me poklopio. Dakako pohvalio je dužinu, riječ i emociju, ali sadržaj je bio 'škakljiv'. »Malko izlazi iz koncepcije tvog bloga. Ti već imaš strukturiran blog, tu su stalni likovi i to sad malo iskače.«
Eh, sad. Tu poklapanje baš i nije bilo toliko na mjestu, ali sam ipak odustala od objave, prvenstveno zbog intimnostnog stupnja zapisa. No, nešto me drugo ubolo u oko - „stalni likovi“. Zar sad moram cili svoj život pisat samo o Luiđiju?!

Nadam se da neću cili svoj život pisati blog, ustvari znam da neću, jer i sa blogom treba znati krenuti preko okvira.
Zasad je tako, kako je.
Živi smo, zdravi smo, blog ima svoju strukturu, svoje likove, još uvijek lovimo č i ć, u politiku se ne pačamo, iako ponekad zatvorimo granice, postavimo okvire i ne odskačemo preko zadane granice.
Ali to ne znači da lonac ne kuha, vrijedno krčka, krčka, bit će to dobra ljetna juha, samo da je Luiđi opet ne poklopi i ode još jedno jelo u kontejner sa bio otpadom, jer mi smo eko osviješteni. Eko lonac i eko poklopac, brzo kuhamo i puno pare puščamo, skupa smo kao lokomotiva, putujemo, pišemo i crtamo.
Eh, da je to još raditi za novac … nitko sretniji od nas.




Post je objavljen 28.07.2015. u 13:53 sati.