Pregled posta

VEĆ 15 GODINA NIŠTA NE JEDE Hrani se pranom

Vitka i upadljivo uspravna, gracilnih pokreta, dugu kosu prošaranu sjedinama ponekad skupi u rep, podsjeća, pomislim, na nekadašnju balerinu. Glazbom i pokretom bavi se profesionalno, ali na sasvim osobit način. Doktorirala je muzikologiju koju je diplomirala paralelno s etnologijom. Godinama istražuje zvuk, glazbenica je, znanstvenica, duhovna učiteljica, kaže da je iscjeliteljica zvukom, da kroz nju teče kozmička životna energija.

Mira Omerzel-Mirit ne živi od hrane, barem ne one konvencionalne, obične. Hrani se pranom, sveprisutnom kozmičkom energijom. Na njezinu zelenom dvorištu nedaleko od Ljubljane grli nas za dobrodošlicu. Pred teško podnošljivom, gustom srpanjskom omarom sklanjamo se u sjenicu u vrtu do koje vodi put kroz kuću. Već s vrata je jasno da je to dom sakupljačice. Prostor je pun raznih detalja. Makar živi od prane, kuća je puna i hrane, namijenjene drugim ukućanima.

Mirit ne jede posljednjih petnaest godina. Nekoliko dana uoči Božića 1994. šesnaest dana nije jela. Nije osjećala ni želju ni potrebu, a bilo je to još u doba kad je mislila da čovjek mora jesti da bi živio. Ako bi nešto pokušala pojesti, što god da je pritom stavila u usta, vraćalo se, prisjeća se, “natrag iz želuca”. Prije toga se godinama bavila duhovnim tehnikama – transcendentalnom meditacijom, jogijskom levitacijom, proučavala snagu zvuka i kristala.

U kolovozu 2000. svjesno je prešla na život bez hrane. Susret s Australkom Jasmuheen, koja je među prvima u svijetu počela držati predavanja o pranojedstvu, pokazao joj je “da doista ne moram jesti da bi živjela”. “I sama sam odlučila živjeti na taj način.” Tekućine se nije sasvim odrekla. Pije vodu i blagi čaj koji spravlja od cvijeća iz svojega vrta i obližnje šume. Možda će se, kaže, odlučiti prestati uzimati i tekućinu. “Ako sam dobila za život kozmičku hranu i podršku, zašto ne bih time zamijenila i tekućinu?” retorički pita. Šali se da pije zbog socijalizacije, “da imam bar čašu pred sobom dok sam s ljudima oko stola”.

Osjećaj gladi nema. Ponekad, ipak, poželi nešto staviti u usta. Zbog okusa. “Uzmem malo pa ispljunem. Tijelo se mora postupno odviknuti od želje za hranom. Kako godine prolaze osjećam da me sve manje vuče, da mi sve rjeđe dođe želja za nekim okusom. Jednoga dana i ta će želja nestati”, ljubazno nas nutka šabesom i toplom voćnom salatom s cimetom i karamelom.

Na prani se, govori, mijenjaju lice i čitavo tijelo. “Energija, učinkovitost i stvaralaštvo rastu, puno radim. Kad tako radite, dan i noć, to je velika promjena za tijelo. Zapazila sam kako su mi usta poprimila drugačiji oblik. Promijenila mi se i glava, lubanja se proširila, ne mogu više nositi šešire koje sam nekoć mogla staviti na glavu. Taj efekt poznavali su i stare Maje. Povećava se lucidnost. Ono s čime je ponekad teško živjeti u ovom svijetu jest da vidim stvari koje drugi ne vide. Vidim, primjerice, što se u čovjeku događa, telepatski osjećam što misli, a govori mi nešto drugo.”

Makar ne jede, kod nje nije slučaj da meditira, da vrijeme provodi u energetskim punjenjima meditacijom. “Prije sam meditirala, danas ne. Nemam više vremena za meditacije. Kroz mene sve vrijeme dok radim teče životna energija. Radim 16 do 20 sati na dan. Ako se dogodi da prijeđem granicu fizičkog tijela, osjetim mučninu koja me zaustavi.”

energija Skoro će podne. Iz sjenice se, prognani vrućinom, sklanjamo u kuću. I ovdje, iako u interijeru, kao da smo u aromatičnu vrtu. Prostor obavija intenzivan, makar zapravo nenametljiv miris. Nisu mirisni štapići koje krajičkom oka primjećujem odložene. Miriši po ne tako davno ubranim travama. Suše se posvuda. S kvaka, po zidovima, stolicama, vise u stručke složene, naopako izvrnute. Melisa. Menta. Kadulja. I još puno toga što prostoru daje čudnu olfaktivnu notu. Baka je bila travarica, spomenut će više puta za razgovora, ponosna što je i od nje baštinila znanja. Zastrti prozori osiguravaju hlad. Niska mekih tepiha zastire keramički pod. Kuhinja i dnevna soba pune su hrane. Voće i povrće poslagano u keramičke i drvene zdjele. Tikvice. Nektarine. Razne bobice. Češnjak upleten u nisku visi na zidu. Na policama desetine staklenki sa začinima što ih sama spravlja. U kući je mačka. I pas. I ribice u akvariju.

To što ne jede, ne znači i da ne kuha. “Kuham za sina i njegovu djevojku, s njima živim. Kuham i za svoje suradnike. Zapravo, otkad sam prestala jesti, postala sam bolja kuharica. Uživam u stvaranju novih jela. Moje se stvaralaštvo nakon prelaska na život bez obične hrane nevjerojatno raširilo. Zanimljivo je i neobično. Na svim poljima – rad umom, rad zvukom, pisanje, kreiranje i stvaranje rukama. Život bez hrane čini da čovjek više nema prepreke za provođenje univerzalne životne energije. Energija se ne gubi, ostaje ti i možeš je potrošiti na nešto bolje od probave. Čovjek 70 do 80 posto svoje energije koristi samo na probavu. Život na prani širi um, s njim raste stvaralaštvo, kozmička telepatija, osjećajnost za vibracije koje titraju kroz svemir.” Spava malo, tri do četiri sata dnevno. Nema rutinu i uobičajeni dnevni ritam. Spava kad je umorna, bilo da u krevet odlazi u ponoć ili ostane raditi cijelu noć. “To što spavam malo, ostavlja puno vremena za rad. Kad sam duboko u nečemu, kad nešto bitno radim, mogu i bez sna. Ili, događa se da me iz sna probudi nešto i moram shvatiti što mi je činiti. Ponekad, primjerice, odem na spavanje, usnem i budim se za desetak minuta, osjećam da moram uzeti papir u ruke. I tako pišem do jutra. Ne mogu reći da uvijek radim ono što ja želim. Naređuje mi kozmička inteligencija - Izvor.” Kaže da je dobivši kozmičku energiju pristala raditi u službi čovječanstva. “To znači da poruke i djela koja moraju ići kroz mene moraju ići, nevezano uz to želim li ja to ili ne, bih li ja u tom trenutku možda radije spavala nego pisala. Na sreću, i onako želim raditi to što osjećam da i moram raditi.”

Prije no što je prešla na pranojedstvo tri je godine jela samo salate s algama. Život na prani ne preporučuje drugima olako. “To da se, tko zna zbog čega, odluče i naprave ciljani prijelaz na život na prani ne preporučujem nikome, jer to je odluka koja zapravo treba doći spontano. Takav način života traži da ste dobro pripremljeni, da ste dugo bez mesa i bez škroba te da živite povezani sa svojom dušom i duhovnim vodstvom. Ako se prelazak na pranu ne dogodi spontano i ako na to niste spremni, onda se to pretvara u gladovanje i patnju koja je opasna po zdravlje, mogu otkazati bubrezi.“

U manje od 14 dana nakon što je odlučila živjeti od prane našla se na Himalaji, na Tibetu. “Tu je počelo nešto novo. Šira svjesnost. Nakon toga sam otišla među sjevernoameričke Indijance – Hopije, Navajo Indijance, Cherokeeje, Apaše.“ Bila je i među plemenima u Indoneziji, kod Maja u Meksiku, Aboridžina u Australiji, u Brazilu i na Filipinima, na Havajima, u Egiptu, po grčim otocima, u Sibiru… “Proučavala sam njihov način života, život šamana i iscjelitelja. To su sve stare tradicije koje imaju puno toga za reći suvremenom čovjeku, koji je sve najbitnije već zaboravio.“

Imala je samo petnaest godina kad je počela istraživati slovensku staru glazbenu baštinu, zaboravljene instrumente i napjeve, potom je interes proširila na glazbenu baštinu Europe, pa cijelog svijeta, osobito starih naroda koji i danas žive usklađeni s prirodom, dobrim dijelom neokrznuti suvremenim načinom života i globalnom kulturom. Sa šesnaest je odlučila studirati etnomuzikologiju, ali u to doba u Sloveniji nije bilo takve katedre, pa upisuje etnologiju i muzikologiju.

“Postoji mnogo više od fizičkog zvuka, postoji i nečujni zvuk. Kroz sve što postoji cijelo vrijeme titraju kozmičke vibracije, energije i zvučni valovi.“ Prije 37 godina osnovala je ansambl Trutamora Slovenica koji je izvodio stare, zaboravljene pjesme i napjeve na starim glazbalima. Godine 1999. oformila je ansambl Vedun čiji glazbenici zadnjih petnaest godina muziciraju u transu. Kaže da “kanaliziraju, odnosno primaju zvuk koji je terapeutski“.

Sviraju spontano. “Postavimo pred sebe 30 do 50 glazbala. Sjednemo, povežemo se međusobno i s izvorom te čekamo da dođe impuls, zvuk koji u tom trenutku treba ljudima koji nas slušaju. Naši koncerti nisu više koncerti u klasičnom smislu, to su sad liječenja, harmoniziranja. Dok tako sviramo i pjevamo, svatko radi svoje. Prije koncerta nemamo pojma što ćemo pjevati, kakve harmonije i ritmovi će doći. Sve je to uvijek neponovljivo, povezano s trenutkom. Sviramo na različitim zaboravljenim glazbalima koje sam skupljala na putovanjima svijetom. Pjevamo na neobične načine i starim grlenim tehnikama.“

Mirit kaže da liječi kozmičkom kirurgijom, dodirom i zvukom. Iscjeljivanje kozmičkom kirurgijom radi svaki prvi, drugi i treći četvrtak u mjesecu u jogijskom centru Parinama u Ljubljani. Pri tome je ansambl Vedun podržava iscjeliteljskim zvukom. “Kozmička kirurgija za to vrijeme teče za oko 50 ljudi koji se tamo okupe. Na koncertima ih bude do 200. Prije prve takve javne kirurgije mislila sam da ću umrijeti, toliko su bile jake pripreme i senzacije koje su strujale kroz mene. No, neposredno prije same kirurgije nestala je mučnina. Pri kirurgiji uvijek teku kroz tijelo iznimno jake energije, no one su jake toliko koliko mogu podnijeti i koliko ljudi trebaju primiti. Do krajnje granice. Ljudi mogu osjećati mučninu, pritisak u glavi, jako širenje srčane čakre, titranje kroz tijelo, dobivaju razne uvide.“ Kad Mirit stvara – muzicira, piše ili liječi, prepusti se, kaže, kozmičkoj energiji koja vodi njezine pokrete i glas ili misli i dobiva različite poruke za nju i ljude. “Ne razmišljam o zvuku, kroz mene ide zvuk kakav mora. Kroz mene, dok liječim, izlaze ti neobični zvukovi koja ja svojim umnim nastojanjem nikada ne bih mogla stvoriti. Puštam i ruke i glas da idu sami i da rade vođeni kozmičkom inteligencijom.“

Svake godine u rujnu na Murteru organizira tradicionalni suhi post, tri ili četiri dana polaznici provedu bez hrane i tekućine. Priprema za post i potom polagano vraćanje na tekućinu i hranu, zajedno s postom, traju oko desetak dana. Tjedan dana prije polaznici konzumiraju svježe povrće i voće, te biljne čajeve i vodu u kojoj je kuhano povrće. Namijenjen je “ljudima koji su spremni na učinkovite promjene i žele sebe dovesti u ravnotežu, u harmoniju uma i tijela”. Prva tri dana piju, ali ne jedu. Od četvrtog do osmog dana je suhi post. U tišini. Kad prođe post, prvo konzumiraju tekućinu, juhu, kompot ili čaj. Potom, u drugom obroku, jedu voće, salatu ili palentu.

Mirit je cijelo vrijeme fokusirana na sve polaznike tečaja, pazi na njihovo zdravlje, kontrolira im bubrege i pluća te im, kaže, prenosi poruke koje trebaju ne bi li napravili korak dalje. Priprema za suhi post počinje već na tečaju u Rogli na Pohorju. Nakon nekoliko dana odlaze na Murter. “Tamo se ljudi, pod mojim vodstvom, suočavaju sami sa sobom. Uz glazbu ansambla Vedun svako jutro vježbaju Veduna jogu. Za vrijeme tečaja polaznici dobiju sve jasnije uvide o onome što trebaju napraviti i kakve promjene trebaju unijeti u život. Puno je tu emocija, plača, izbacivanja tuge.” Za suhi post, kaže, bira samo duhovno dovoljno široke i predane ljude koji su spremni za takav izazov, inventuru i avanturu.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ GLOBUSA

http://www.jutarnji.hr/mira-omerzel-mirit---hranim-se-kozmickom-energijom--promijenilo-mi-se-lice-i-tijelo--zahvaljujuci-prani-mogu-raditi-16-do-20-sati-na-dan-/1387248/


Post je objavljen 25.07.2015. u 12:10 sati.