Pročitala sam još jednu knjigu od posljednjeg posta - Kristin Hannah: Posljednji ples leptira. Ne znam zašto, ali svaku novu koju pročitam osjećam kao neku malu pobjedu. Ok, možda znam zašto. Vjerojatno jer su mi svi govorili da neću više stići čitati jednom kad beba dođe. Knjiga mi se svidjela. Nekako je baš taman. Puno toga se dogodi, ali nema ni previše ni premalo stranica. Ne volim kad čitam knjigu i osjećam kao da se dogodilo sto stvari, a sve nekako na brzinu jer ničemu nije posvećen dovoljan broj stranica, a opet ne volim ni kad čitam knjigu od 500 stranica i na kraju imam osjećaj da je priča ok, ali se mogla ispričati i na u pola manje stranica.
Trenutno sam malo umorna pa nisam sigurna da će ovaj post imati puno smisla jer se iskreno više ni ne sjećam o čemu sam htjela pisati kad sam sjela za računalo. No nema veze. Kroz dnevni boravak mi se jedva prolazi od vrtića i nosiljki i igračaka i baš mi je to nekako kul. Malecka raste kao gljiva poslije kiše. Toliko mi je velika da nekad zaboravim da još nema ni 4 mjeseca. Ne mogu vjerovati da prije 4 mjeseca još nije bila sa mnom. A volim je toliko da se to ne može opisati. Fascinantno je to. Hoću reći da sam sretna i samo se malo javljam da blog baš ne padne u totalni zaborav jer jednom ću opet aktivnije pisati. Uvijek se vratim. :)
Post je objavljen 21.07.2015. u 20:53 sati.