Pregled posta

Vječnost a la Pere Lachaise

Obećao sam cijeli post na temu Pere Lachaise groblja u Parizu, pa ajmo na
posao. Čak ni nekome tko je iz grada na sjeveru Lijepe Njihove s
"najljepšim grobljem na svijetu", nije lako ostati ravnodušan na čari
malko više poznatog groblja u Gradu Čuda. Ulaz je potpuno nepompozan:

ali natpisi ukazuju na visoke aspiracije:

Na ulazu je priručna lista najpoznatijih osoba, pored koje je mapa s
položajima, pa se lakše snaći.

Ali s obzirom na značaj ovog groblja i-ne manje važno-cijene grobnih mjesta,
možete biti sigurni da je svatko tko je pokopan ovdje bio "netko" ili je
imao "nekog" u porodici. Kao što sam napomenuo u prethodnom postu, mjesta se
kupuje u stalno vlasništvo, pa takvo posmrtno počivalište usred Pariza, i još
u takvom društvu, košta malo više nego kraljevski apartman u luksuznijim
hotelima. S obzirom na multi-ispovjedni karakter, čudi me da još nisam
naišao na velike grobnice šeika ovog ili onog emirata, koji su danas pravi
vlasnici pariških atrakcija tipa Eiffelov toranj i koječega drugog po gradu.
Očito još ima mjesta za biznis, sad će oni!

Tema mi je malce morbidna ovaj puta

ali ću ju se potruditi uveseliti podacima o zanimljivijim grobovima na koje
sam naišao. Zapravo, kako sam rekao, nema tu nezanimljivog
groba-zahvaljujući google-magiji, mogao sam u realnom vremenu pronaći
podatke o većini onih koji su mi zapali za oko. Jasno, zapali su i drugima,
a postoji i nešto kao udruženje ljubitelja ovakvih mjesta, koje se trudi
pronaći informacije o pokopanim ljudima.

Počnimo s ovim, koji vas poprilično iznenadi-ne mislim na piramidu, nego onu ruku pod njom...

Dakle, riječ je o ne prepoznatom belgijskom piscu, a nekima je ovo
najromantičniji grob na groblju. Najpoznatije djelo ovog pisca je bilo o
čovjeku koji tuguje za umrlom ženom... Ovdje on izlazi iz groba s ružom u
ruci. Romantika (ni)je umrla, rekao bi pas Fido!

Ovo me asociralo na telefonske govornice... U biti nije daleko od istine,
riječ je u mini-kapelicama u kojima se može kleknuti i popričati s umrlim.

Valerio je volio Stendhala, Pavarottija i Pink Floyde, ali svega 29
godina:

Pod tim imenom se zapravo nalazi pjevač u varietejima, Patrick Bougis.

Bio je slavan u Južnoj Americi tokom 1980-tih, a u svojoj zemlji,
Francuskoj, praktički nepoznat. Umro je nakon dulje bolesti 1988. Nisam
našao koje, ali sam našao da je djetinjstvo proveo u Italiji. Čini se da je
imao političke probleme u Evropi? Ako netko zna više, napišite u komentaru,
molim, čini se da i ovaj krije neku zanimljivu priču.

Naravno, ne mogu o svakome ići tražiti u detalje, siguran sam da bi se o
ovom mogla knjiga napisati:

Nije uvijek slava proporcionalna s nadgrobnim spomenikom

iako je duc de Plaisance bio jako aktivna i uvažena osoba u svoje vrijeme, teško da smo čuli za njega.

Smrt je jača i od čelika

Piramide su tražena roba kroz stoljeća:

Ali ima i čudnijih tvorevina:

Ovo mi se zapravo čini najboljom sudbinom groba, da iz njega izraste drvo:

Naravno, klasike koliko hoćete: kipar i slikar, direktor Umjetničke Akademije u ovom gradu,
to nije baš malo... po FR gradovima ima dosta njegovih djela.

Ima i manje uobičajenih:

Ovaj je bio iz Gvatemale:

Hm, "ovaj" je ipak malo premalo rečeno: Miguel Angel Asturias, nobelica za literaturu 1967.

Susret Egipta i Indije:

Ovo kao da su Maje ili Inke radili:

Uvaženi građanin:

Što rekoh, veličina spomenika nije bitna. Evo junaka Morrisona Jima, nije se
bojao droga ni koječega, ali nije se bogmeš ni nanosio glave...

Usput, uputa za lakši pronalazak: iza onog zahrđanog čeličnog je.

Netko je volio svirati klavir. Alex?

A ovaj je postao i malo poznatiji svirajući:

Poljaci su, kao i obično, patetični do bola: njegovo srce nije ovdje nego u
Varšavi.

Ovaj je vjerojatno isto stekao slavu sviranjem:

Lijep crtež na spomeniku. I onda sam pogledao na Sasaki. Definitivno nešto za poslušati! Čini se da mu je sviranje bilo stvarno
neprosječno - za izvedbu prethodnika ovdje, Chopina, je dobio prestižnu poljsku nagradu. Zanimljivo je da je govorio poljski, francuski, ruski i engleski!, bio je prva generacija dalekoistočnih umjetnika na Zapadu. Kapa dolje! Inače, malo je snimao, uglavnom je najbolje izvedbe davao uživo, a umro je u naponu umjetničke snage. Poznat je po tome da je pokušavao djela odsvirati što vjernije zamisli kompozitora, bez ukrašavanja i odstupanja, bio je vjeran čitalac duše umjetnika. Za što je morao i sam biti umjetnik. Ukrasite mu grob cvijetom kad odete, zaslužio je, a grob je betonski prazan, čini se da je ponešto zaboravljen.

Iz klasičnog panteona:

Ovog isto znate:

Ima i nešto modernijih umjetnika:

Umro je od AIDS. Crtač komičnih stripova Cabu, koji je ubijen 15. siječnja u napadu na "Charlie Hebdo", mu je bio
otac. Kao i na svakom groblju, i ovdje su zapisane porodične tragedije.

Naišao sam i na slavnog turskog umjetnika:

Strah me i pogledati što je njega ovdje dovelo. Naravno: definirao se kao
tursko-azerbajdžansko-kurdski pjevač. Ne moram spominjati da je morao otići
iz Turske, jelda? Ono, brže-bolje, da ne bi imao prilike isprobati ljepote turskih zatvora. Eh.

Dosta politike. Evo malo čudnijih oblika:

Majstorova muza ili?

Junački i patetično:

Lijepo izvedeno:

Klasika:

Klasik:

Vječni ljubavnici, Abelard i Heloise:

Ulaz u Had:

Lijep rad u metalu:

Ovaj nadgleda svoje vojnike i u smrti:

Za kraj malo znanstvenih junaka:

Croce-Spinelli i Sivel su poginuli na visini 8600m, godine
1875! U balonu punjenom plinom. Do tada se nije znalo da bi ljudi mogli
imati problema zbog manjka kisika na takvim visinama. U balonu su bila
trojica, mislili su da ih je omamio plin koji je curio iz balona; već u
bunilu su napravili grešku i izbacili balast, tako da se balon popeo još
više. Dvojica su umrli zbog manjka kisika, a trećem je nekako uspjelo
spustiti se. Dakle, ova dvojica su svojim životima platila da bi se došlo
do znanstvene istine. Ovdje je zabilježeno kako su izgledali kad su došli na
zemlju.

Moram priznati da me ova šetnja Pere Lachaise podsjetila skromnosti. Bilo je
na svijetu prije nas i te koliko generacija fantastičnih ljudi. Potrudimo se
da i oni nakon nas mogu isto reći o našem vremenu. "Čovječanstvo" postoji,
nije samo prazna riječ, i svi mi stojimo na ramenima naših prethodnika.
Podmetnimo i mi svoje rame onima nakon nas.

Za kraj jedan pogled na Grad s najviše točke u gradu, vidikovca u Parc de
Belleville: