Ponekad volim gledati reality show Modna kraljica. Zabavlja me. A na čudan način i nadahnjuje. Najmanje me zanimaju jeftine krpice i kako će ih sudionice showa pronaći, kako će se odjenuti, koliko će se uklopiti s temom i slično.
Mislim da to ni njih same ne zanima. Izgleda da je većini interes potrošiti taj odobreni iznos novaca, dokopati besplatnih krpica, malo se zabaviti, biti "na televiziji". Zapravo, dalo bi se puno razglabati o tome što ljude motivira da se prijave u takve emisije.
A isto tako i o nama koje privlači gledati te emisije.
Ja ću iznijeti svoj slučaj.
Počela sam taj reality gledati slučajno vrteći kanale, i naletjela sam na emisiju baš u času kada su snimali stan jedne od sudionica. Zaprepastila sam se što sve ljudi zovu domom. Zaprepastila sam se na tom zornom primjeru kako su naši domovi najautentičnija slika naše duše, kako ne moramo ići vidovnjacima, na psihoseanse, ispovijedi da bismo otkrili tko smo u svojoj suštini. Ili tko je onaj drugi.
Tom stanu koji sam zatekla na ekranu upravo je kamera znatiželjno brojala krvna zrnca, baš je razotkirivala bolnu infantilnost vlasnice, naivnost, ekscentričnost mlade žene koja je svoj dnevni boravak obojila žarkom purpurnom bojom i na nju, da bi agresija bila potpuna oslikala Bubimira. Jeftin namještaj bio je prepun još jeftinijih ukrasa, kao da se kompulsivnom konzumerističkom manijom skupljanja htjela zacijeliti neka neimenovana rana, smještena u pleksusu duše mlade žene.
Druga je u dnevnom boravku imala ogromnu plastičnu igračku, neku životinju koja je mogla poslužiti kao tobogan nejačadi, druge na jeftinim tanjurima natiskale komade bijelih lizika sa surogatom skupih suhomesnatih delicija. Zajedničko svim sudionicama su ormari natiskani s robom, odjećom koja je preuzela ulogu fetiša, bez tih fetiša te žene bi bile bez uporišta, bez temeljne svrhe bivstvovanja, bez obzira gdje te fetiše nabavljali. Konzumeristički raj je svima otvorio svoje dveri, netko svoj izgubljeni integritet krpa na buvljacima, netko u jeftinim bjelosvjetskim markama, netko u brendiranim dućanima.
Ali svima je odjeća postala suvremena globalna mantra, strastvena meditacija kojom se najlakše nalazi privremeni mir, kao u starim kulturama falusoidni simboli na zidovima bili nijemi pokretač i usmjeritelj duha. Konzumerističke dveri dale su svoje alate da svaka duša presliku svoju u svome domu napravi. Možda je to demokracija. A možda i podvala. Veliki ekonomski umovi tako su nas lako kupili, utopili su nas u nama samima.
Jučer sam od hrpe digitalnih fotografija odabrala pedesetak slika otoka i moje nekadašnje kuće, na kojoj je krenulo moje konzumersitičko ludilo, kuće koja je bila preslik moje duše, kuće, koju sam zbog konzumerističke pohlepe na kraju izgubila, prodala da vratim dugove, privremeno.
Kad se suočavam s nečim meni neugodnim uvijek me zaboli u predjelu abdomena, u zdjelici, misli mi se blokiraju, mrvicu zalede pa se izmijenjuju sporo kao usporena power point prezentacija.
Ali, da vidite, to mjesto je kraj svijeta, zaronilo u netipično mediteransko raslinje, zeleno do bola, a iz vazdazelenih brda i nizina niču kamene kućice prekrivene starim biber crijepom. U daljini puca pogled na pučinu, more, svjetionik žmirka.
Vrata na mojoj kući su otvorena pa odmah vidiš sve do dvorišta na drugoj strani, na dvorišnim vratima leluja firanga koju sam kupila na Hreliću, neka brižna žena mi je prodala za male novce šestinsku ogromnu rubaču, uznemirujuće lijepu, na starom lanenom platnu žarko crveni vez, razlio se, kao krv, a na dnu rukom izrađena čipka. Leluja na vjetru, kojega je zbog rijetkog položaja kuće na mojoj verandi uvijek bilo.
A unutrašnjost moje kuće? Sve sam stvari dovukla iz Zagreba. Sve birano. Ništa nije preskupo, sve se utemeljilo na vjeri u ukus, na čvrstoj ruci da se i među jeftinim stavrima nađe zadivljujuća mjera sklada.
Potkrovlje u istom stilu. Poluprazno, uredno, na sred dominira ogroman starinski krevet. Legao bi i maštao o životu. Ma možda i ne bi maštao, naprosto bi postojao, brojao dane u toj novoj stvarnosti, promatrao samoga sebe, sve psihičke i mentalne promjene u prostoru koji je u otklonu od stvarnosti, u prostoru koje je samo po sebi prava utopija.
Ako se zakačiš na to da ćeš ući u trag utopiji, da ćeš ju konzumirati kao gušt iz Zare, da ćeš isprati mozak od samoga sebe, utopija te je dobila. Izgubio si jer si upravo izgubio tlo pod nogama, realnost, jedinu božicu života kojoj bi se moramo klanjati.
Tu je krenuo moj gubitak realnosti.
Na zadnoj slici koju sam odabrala stojim u toplesu, do koljena u vodi, polijevam su punim dlanovima besprijekorne čiste morske vode po licu, lice sam rukama zaklonila, kristalne kapljice padaju po grudima, cijede se niz besprijekornu put, lijepo tijelo žene u takozvanim najboljim godinama.
Nije mi draga ta slika, makar je lijepa. Tko je ta žena unutar sebe same, u svojoj intimi? Koje obmane su joj okupirale razum? Ili je to danas moja projekcija, možda joj sada pripisujem nešto što nije imala, kažnjavam ju zbog svega što joj se dogodilo, jer je izgubila.
Post je objavljen 20.07.2015. u 12:13 sati.