Marketing
Razgrađivači
Harry je izbjegavao sprovode i vjenčanja. Za njega je sve to bilo jedno te isto sranje. Ali danas je bio tu. Bob je bio njegov najbolji prijatelj i upravo je pokapao oca.
Stari svećenik mrmorio je nad otvorenim grobom.
Harry je iz prvog reda promatrao Bobovo lice. Niz obraze kotrljale su mu se krupne suze. Ulagao je silan napor da se ne raspadne.
Otkud sad to, čudio se Harry znajući koliko su se Bob i stari Fritz mrzili. Pod krovom tog nemilosrdnog vojnika Bob je otrpio isuviše nepravdi, prečesto je bio obezvrijeđen, prezren, okrutno kažnjen i ismijan da bi samo tako oprostio. Što se Harryja ticalo, imao je legitimno pravo da svakog dana u 7 ujutro, uz zvukove nacionalne himne, piša starom po grobu.
Haryja je mučio trbuh. Bolovi su započeli i prije no što je došao na pogreb. Krvio je za to poširana jaja od jučer, kozji sir i domaći ajvar tete Dragice. U crijevima se zbivala prava mala digestivna drama, neprestano je nešto klokotalo, cviljukalo, zavijalo, čule su se mukle podvodne detonacije. A onda ga podbode oštra bol u donjem dijelu abdomena! Trenutno poblijedi ispustivši prigušen jauk. Malo se presvine u struku, ne bi li si olakšao muku, a zatim poče ritmički naprezati trbušne mišiće sve dok bol ne posusta. Odahne. Uspravi se. U unutrašnjem džepu sakoa potraži pamučnu maramicu. Otre s čela krupne kapi znoja. Huh, muke po Harryju, pomisli. Utaman pristigne nova pošiljka bola. Postupi navlas isto. Tja, što mu je drugo preostalo nego da sišće-napinje-stišće-napinje taj zapušteni musculus rectus abdominis. Kontrakcije na kraju istjeraše pasanca iz rupe! Glasan prdež propara zrak. Brzinu zvuka ubrzo sustigne nesnosan smrad. Tužan skup se skanjivao čepeći noseve. Sumpor, zatrepće upozoravajuća crvena lampica u sektoru svećenikovog mozga zaduženog za nadnaravno.
Bože, koliko sveti možemo biti s tom tjelešnoću, pravdao se Harry pred samim sobom, sa svim tim prđenjem, smradnim šupcima, kiselim zadahom iz usta, pokvarenim zubima, vonjem mokraće, isparavanjima, izlučevinama, neukrotivim dlakama, zastrašujućim izraslinama, rascvalim bradavicama, prištićima, aknama, lišajevima, gljivama, krvavim periodama, noćnim polucijama, gumastom spermom, rasprslim hemeroidima, mirisom govana i krvi, zelenom sluzi, naslagama smegme te ostalim užasima svakodnevice. A tek bolesti! Jednom je pročitao da prosječan zapadnjak tijekom života iz svoje stražnjice iskipa 15 tona izmeta. 15 tona iz tog sićušnog, patetičnog rektuma! Zbilja impresivna brojka.
U tom trenutku imao je viziju. Stari Fritz čučao je nag na vrhu brda od poserotine, kenjao je svoje posljednje govance. Crvenu u licu ječao je kao svinjče. Mučio se, nesumnjivo. A onda je napokon uspio ispustiti ciglicu. Spazivši Harryja, uputio mu je značajan pogled, visoko podigao pobjednički palac i rasplinuo se u Ništavilo.
Surealan prizor, tako apsurdan, a opet toliko moćan u svojoj metaforičnosti, najbolji prikaz naših života i nastojanja stigao je kao nenadano otkrovenje, natjeravši Harryja u luđački smijeh. Počeo se smijati glasno i nezajažljivo. Smijao se i smijao, nikako da prestane. Ubrzo su sve oči bile uprte u njega. No čovječe, saberi se, koji ti je vrag! Nemoj od pogreba činiti lakrdiju! Sramotno! Stari moj, za ovo mi duguješ dobro objašnjenje, u mislima ga je korio Bob. Čak je i svećenik prestao s čitanjem Novog zavjeta. (Možda se to ipak Belzebub muva ovuda.)
Oprostite, izustio je Harry slegnuvši ramenima u znak isprike, a onda iznova prasnuo u smijeh.
Nije bilo pomoći. Morao je pobjeći. Sjurio se niz Aleju tišine, no još dugo je među nadgrobnim spomenicima odzvanjao njegov smijeh.
Glazba za ugođaj: Samuel Barber - Adagio for Strings, op.11
Post je objavljen 22.07.2015. u 18:52 sati.