Knjiga prati, i priča iz perspektive triju studenata, djevojke Madelleine i momaka Mitchella i Leonarda. Mitchell voli nju ali ona baš i ne voli njega ali joj godi njegovo društvo. Madelleine se zaljubljuje (bar tako misli) u Leonarda, dečka s psihološkim hendikepom. Tako da se pitam jel' to prava ljubav ili samo ljubav u brigu, skrb i pažnju prema njemu.
Jako mi se sviđa stil pisanja, više nego sam sadržaj i radnja (koje baš i nema pa ju ni neću opisivati), ali u čitanju se definitivno uživa.
Čitam već sljedeću knjigu istog autora.
zanimljivi citati:
"Biti maneken za donje rublje, značilo je imati razvijene trbušne mišiće, a imati razvijene trbušne mišiće značilo je raditi trbušnjake i biti na dijeti. Zadovoljstvo koje bi osjetila gledajući Dabneyja moglo se usporediti sa zadovoljstvom koje bi osjetila kad je kao djevojčica gledala otmjene lovačke pse. Pod tim zadovoljstvom, poput ugljena što je hrani, tinjala je vatrena potreba da se omota oko Dabneyja i usisa njegovu ljepotu i snagu. Sve je to bilo vrlo primitivno i određeno evolucijom, a osjećaj je bio čudesan. Problem je bio u tome što nije mogla dopustiti sebi da uživa u Dabneyju ili da ga čak malo koristi, već je imala potrebu ponašati se kao pravo žensko i uvjeriti sebe da je zaljubljena u njega. Madeleine su očito trebali osjećaji. Nije odobravala besmislen seks, zadovoljstva radi.
I zato je počela govoriti samoj sebi daje Dabneyjeva gluma »suzdržana« ili »ekonomična«. Cijenila je to što je Dabney »siguran u samoga sebe« i »nema potrebu išta dokazivati«, što se ne »producira«. Umjesto da je zabrine što je mlitav, Madeleine je zaključila da je blag. Umjesto da misli kako nije dovoljno načitan, nazivala ga je intuitivnim. Preuveličavala je Dabnevjeve mentalne sposobnosti kako se ne bi osjećala plitkom zato što želi njegovo tijelo. Upravo zato pomagala mu je pisati - dobro, upravo je zato ona pisala - njegove eseje za engleski i antropologiju, a kad bi dobio odličan, bila joj je to potvrda da je inteligentan. Ispraćala ga je u New York, na audicije za manekene, na rastanku mu utisnuvši poljubac za sreću i zatim slušala kako se žesti na te »pedere« koji ga nisu primili. Ispalo je da Dabnev i nije tako lijep. Medu onima koji su bili istinski lijepi, on je bio tek tako-tako. Nije se umio čak ni pravo osmjehnuti."
"Urednik Terry Wirth svojedobno je bio pametan i idealističan student engleskoga jezika i književnosti, baš kao i Madeleine, a čovjek koji ju je dočekao tog popodneva u malom uredu zatrpanom rukopisima, s pogledom na sumorni kanjon Šeste avenije, bio je sredovječni otac dvoje djece, s plaćom znatno nižom od prosječnog džeparca bivših kolega na faksu koji je putovao s posla, prilično gadno, sat i petnaest minuta do dvoetažnog stana u Montclairu, u New Jerseyju. O izgledima knjige koja je izlazila tog mjeseca, memoarima najamnog radnika, Wirth je rekao: »Ovo je zatišje pred zatišje.«"
".. gotovo nikakvo seksualno zadovoljstvo, usprkos sasvim pristojnoj seansi koju su izveli; i nakon što je Leonard (kao svaki momak) smjesta zaspao, ostavljajući je da leži budna i miluje ga po glavi i negdje se u pri mozgu nada da nije zaradila infekciju urinarnog trakta, Madeleine se pitala nije li činjenica da je upravo provela noć brinući se, zapravo siguran znak da se zaljubljuje. I sigurno, nakon što je iduća tri dana provela kod Leonarda seksajući se i jedući pizzu, nakon što se dovoljno opustila da je uspjela barem povremeno svršiti i napokon se prestati toliko brinuti o orgazmu jer njezinu je glad za Leonardom na neki način zadovoljavalo njegovo zado¬voljstvo, nakon što si je dopustila da sjedi gola na njegovu groznom kauču i da ode do kupaonice znajući da joj bulji u (nesavršeno) dupe, da u potrazi za hranom prekapa po onom gadljivom frižideru, da pročita izvrsnih pola stranice filozofskog referata što je virio iz njegova pisaćeg stroja, da čuje kako taurinskom snagom piša u zahodsku školjku, bez sumnje, nakon ta tri dana, Madeleine je znala da je zaljubljena"
"Bio je divno i preplašeno svjestan vlastite golotinje pod tankim pokrivačem. Osjećao je da je i Madeleine svjesna toga. Pade mu na pamet da bi je mogao poljubiti. Na tren je pomislio da će ona možda poljubiti njega. A onda, s obzirom na to da ga nije poljubila, s obzirom na to da je bio gost u njihovoj kući i da su njezini roditelji spavali dolje, s obzirom na to da je, u tom veličanstvenom trenutku, imao osjećaj da se sreća okrenula u njegovu korist i da ima gomilu vremena za učiniti prvi potez, nije učinio ništa. Naposljetku je Madeleine ustala, s blago razočaranim izrazom. Sišla je stubama i ugasila svjetlo."
„Prozor je gledao na golublje sive krovove i balkone, od kojih je svaki imao isti okrhnuti lonac za cvijeće i usnulu mačku. Kao da se cijeli Pariz dogovorio držati istog prešutnog ukusa. Svaki je susjed davao sve od sebe da se drži standarda, što nije bilo ni tako lako jer francuski ideal nije bio jasno zacrtan poput uredno podšišanog, zelenog američkog travnjaka, već bi se prije mogao nazvati slikovitom zapuštenošću. Trebalo je imati hrabrosti dopustiti da se stvari tako prelijepo raspadaju.»
«Dok se Clyde prao u minijaturnom umivaoniku, Mitchell je uzeo jedan jedini ručnik za goste i pošao hodnikom do WC-a. Popišavši se, povukao je lanac na kotliću, osjećajući se poput vlakovođe. «
«Ono što je najgore kod religije to su religiozni ljudi. »
»Jeste li spašeni?«
Samo reci »da«, pomisli Mitchell. Reci »da« i kreni.
»Teško je to reći«, uzvrati. Krista da vam dođe u srce i doći će. To sam ja učinila. I promijenilo mi je život. Nisam oduvijek kršćanka. Veći dio života provela sam odvojena od Boga. Nisam Ga poznavala. Nisam marila za Nj. Nije da sam uzimala drogu ili nešto slično. Nisam se provodila noću. Ali u meni je bila ta neka praznina. Jer sam živjela samo za sebe.«
Na vlastito čuđenje, Mitchell otkri da je sluša. Ne njezin fundamentalistički tekst o tome da je spašena ili kako je prihvatila Gospodina. Već ono što je govorila o svom životu.
»Smiješno je to. Rodiš se u Americi. Odrastaš, i što ti govore? Kažu ti da imaš pravo biti sretan. I da je način da postaneš sretan pribaviti si mnogo lijepih stvari, ne? Sve sam to činila. Imala sam dom, posao, momka. Ali nisam bila sretna. Nisam bila sretna jer sam po cijele dane mislila samo na sebe. Mislila sam da se svijet okreće oko mene. A, znate što? Ne okreće se.«
«Zahladilo je. Noću se temperatura spuštala na plus četiri. Ma kamo pošli, sa stjenovitih brda dizale su se nedovršene građevine. Kako bi potaknuo gradnju, grčki parlament donio je zakon po kojem se na nedovršene zgrade ne plaća porez. Grci su na to lukavo reagirali ostavljajući gornji kat kuća trajno nedovršenim, lijepo se smjestivši na donjem katu. Dvije hladne noći, Mitchell i Larrv proveli su za dolar po osobi na nedovršenom trećem katu kuće u selu ltylo, koja je pripadala obitelji Lamborghos. Na to ih je nago¬vorio najstariji sin Iannis, kad su na gradskom trgu sišli s autobusa. Nisu se dugo penjali kad im je pokazao deku, zatrpanu cementnim bloketama Usprkos jezičnoj barijeri, Larry je počeo provoditi vrijeme s Iannisom. Dok je Mitchell ispijao kave u seoskoj kavani, i dalje u potaji ližući rane koje mu je zadalo Madeleinino pismo, Iannis i Larry odlazili su u duge šetnje u okolna brda puna koza. Iannis je imao dugu, gustu, kao ugljen crnu kosu i razdrljenu košulju poput kakva grčkog pjevačkog idola. Zubi su mu bili u lošem stanju i bilo ga se teško riješiti, ali bio je prijateljski raspoložen, ako je čovjeku bilo do prijateljevanja, a Mitchellu nije. Međutim, kad je Iannis ponudio da će ih odvesti natrag u Atenu jer ondje ima nekog posla, nije vidio kako bi to mogao odbiti i sutradan su krenuli njegovim malim autom jugoslavenske proizvodnje, Larry naprijed, a Mitchell na štropotavom stražnjem sjedalu.»
«Večera je bila sve ono što je željela na medenom mjesecu. Leonard je bio tako zgodan, u odijelu s vjenčanja. I ona sama osjećala se lijepom, golih ruku i ramena, guste kose spuštene po vratu. Sad su oboje bili upravo onoliko fizički savršeni koliko će ikada biti. Cijeli se život pružao pred njima, kao svjetla duž rijeke. Madeleine je već mogla zamisliti kako tu priču priča njihovoj djeci, priču o tome kad je »tata prvi put jeo hladnu juhu«. Vino joj je udarilo u glavu. Gotovo je to glasno izrekla. Nije bila spremna za djecu! A eto, već je razmišljala o njima.»
«Tek kad su napustili Pariz, stvari su se počele mijenjati. S Gare de Lyona krenuli su noćnim vlakom u Marseille, u romantičnim spavaćim kolima u kojima je romantika bila nemoguća. Kaotičan, s osjećajem opasnosti u zraku i miješanim stanovništvom, Marseille se doimao poput američkog grada., ili barem manje francuski. Prevladavala je mediteransko-arapska atmosfera, mirisao je na ribu, motorno ulje i verbenu. Žene s maramama na glavi dozivale su jata tamnopute djece. U baru s pocinčanim šankom, prve večeri kad su stigli, negdje oko pola tri u noći, Leonard se na brzinu sprijateljio s nekoliko Marokanaca u nogometnim majicama i trapericama s buvljaka. Madeleine je bila iscrpljena, željela se vratiti u hotel, ali on je navaljivao da popiju cafe cognac. Putem je skupljao riječi i svako toliko upotrebljavao ih, kao da to pokazuje kako govori francuski. Kad bi naučio neki izraz u slengu (na primjer riječ branche, koja kad se upotrebljava za osobu znači da je »dobro informirana«) objašnjavao ga je Madeleine kao da je on taj koji govori francuski. Ispravljao je njezin izgovor. Isprva je mislila da se šali, ali pokazalo se da nije tako.
Iz Marseillea su krenuli prema istoku, obalom. Kad je konobar u vagon-restoranu došao preuzeti narudžbu, Leonard je silom htio naručiti na fran¬cuskom. Uspio je uobličiti riječi, ali izgovor mu je bio grozan. Madeleine je ponovila njegovu narudžbu. Kad je završila, on ju je bijesno pogledao.»
«Trudila se postupati oprezno, ali nije bilo lako. Dovela ga je u New York kako ga ne bi ostavila kod kuće, bez nadzora. Ali sada, kad je bio u gradu, postojala je opasnost da će dobiti napad panike. Mogla je birati između toga da ga ostavi u Prettybrooku i brine se ili ga povede u New York i brine se. Općenito govoreći, manje se brinula kad ga je imala na oku. koja bi mogla biti pokazatelj da će se pojaviti neki znak upozorenja. Budno je pazila na upozorenja o znakovima upozorenja. A to ju je zbunjivalo. Na primjer, nije znala predstavlja li to što je Leonard rano ustao novu promjenu u njegovim navikama spavanja ili je to dio prijašnje promjene u njegovim navikama spavanja ili pak ukazuje na to da stvari idu nabolje. Nije znala pobija li njegov perfekcionizam nedostatak ambicije ili su to različite strane iste medalje. Kad stojiš između nekoga koga voliš i smrti, teško je biti budan i teško je zaspati. Kad bi Leonard ostajao budan, gledajući noćni program na televiziji, Madeleine je bdjela nad njim iz svog kreveta. Nikako nije mogla pravo zaspati, sve dok on ne bi došao gore i legao do nje. Osluškivala je zvukove koji dopiru odozdo. Kao da joj je vlastito srce kirurški odstranjeno iz tijela i smješteno negdje izvan nje, i dalje povezano s njom i pumpa joj krv u vene, ali izloženo opasnostima koje nije mogla sagledati: njezino srce u kutiji, negdje na otvorenom, nezaštićeno.»
«Iduća tri dana Madeleine nije htjela jesti sa svojima. Jedva je uopće sila¬zila. To je dovelo Mitchella u neugodan položaj. Kao jedinoj nepristranoj osobi u kući dopalo ga je održavanje komunikacije između dviju strana. Osjećao se kao Philip Habib, specijalni izaslanik za Srednji istok, kojeg je svake večeri gledao na vijestima. Praveći Altonu društvo u ispijanju koktela nakon večere, Mitchell je gledao kako se Habib sastaje s Yassirom Arafatom ili Hafez al-Assadom ili Arielom Sharonom, kako putuje amo-tamo, pre¬nosi poruke, nastoji pridobiti, nagovara, prijeti, laska i trudi se spriječiti izbijanje rata. Nakon drugog džina i tonika, Mitchell se osjetio nadahnuti m da povuče neke paralele. Zabarikadirana u svojoj sobi, Madeleine je bila poput frakcije PLO-a koja se skriva u Bejrutu i svako toliko izlazi da bi niz stube bacila bombu. Alton i Phylllda, koji su zaposjedali ostatak kuće, bili su poput Izraelaca, nepopustljivi i bolje naoružani, odlučni proširiti protektorat nad Libanonom i donositi odluke umjesto Madeleine. Prilikom svojih misija u Madeleinin tabor, slušao je njezine pritužbe. Rekla je da se Altonu i Phyllidi nikad nije sviđao Leonard. Da nisu željeli da se uda za njega. Istina, lijepo su se odnosili prema njemu nakon sloma i nijednom nisu spomenuli riječ razvod, sve dok to Leonard nije spomenuo. Ali sada je imala osjećaj daje njezinim roditeljima potajno drago što Leonardaviše nema i zato ih je htjela kazniti. Nakon što je prikupio sve te informacije o Madeleininim osjećajima, Mitchell se vraćao dolje na pregovore s Altonom i Phyllidom. Otkrio je da imaju mnogo više razumijevanja za Madeleinin položaj nego što im je ona pripisivala. Phyllida se divila njezinoj odanosti Leonardu, ali je držala kako je to izgubljena stvar. »Madeleine misli da može spasiti Leonarda«, rekla je. »Ali prava je istina da ga je ili nemoguće spasiti ili on ne želi biti spašen.« Alton je zauzeo oštar stav i rekao da Madeleine mora povući crtu pod svoje gubitke, ali iz čestih šutnji u koje ja zapadao i žestokih pića koja je pijuckao dok je na televiziji Habib u kariranim hlačama šepesao po tko zna kojem po redu pustinjskom slijetalištu, bilo je vidljivo koliko pati zbog Madeleine.
Slijedeći diplomatski primjer, Mitchell je širio mrežu i sve ih puštao da kažu što ih tišti prije nego što su napokon zatražili savjet.»
prva rečenica:
"Kao prvo, pogledajmo sve te knjige."
Posljednja rečenica:
«A Madeline je i dalje škiljila kao da se Mitchell već gubi u daljini, dok napokon, osmjehnuvši se sa zahvalnošću, nije odgovorila: »Da.«»
Post je objavljen 17.07.2015. u 17:43 sati.