i zato mu se svako malo vraćam
on je kao slika
ne doriana graya
već sitnih kolačića
i sljezovog čaja
i proljetnog popodneva u vrtu
prorešetanog igrom sunca i lišća
jednog od one vrste popodneva
kada ti se čini nemogućim
da bi itko ikada u njemu
mogao umrijeti
jer je ono već tamo
u toj bezvremenskoj zoni
u kojoj se pije
čaj
sa duhovima
staroengleskih predaka
Post je objavljen 16.07.2015. u 14:05 sati.