..mi u Istri sedmi mjesec zovemo žetvenjak..pa mu sam naziv govori za sebe,naravno danas to asocira na neku drugu vrstu žetve napose turističku a time i novčanu no ovdje doista nije riječ o toj žetvi ..već o slamnatoj žetvi.
Ponegdje se još može vidjeti ..dakako samo pokazno kako se to nekoć radilo,uglavnom ..prvo se moralo pobrat žito ,nekad ručno srpom ili kosom,pa su snopovi bili potom vezivani pasicama žita tj.stabiljkama koje je trebalo formirati u pasice te svaki snop ručno stegnuti i dobro vezati da se ne raspe te poslagat sa zrnjem prema gore da se što manje rasipa,jer svako je zrno zlata vrijedilo..a da se nebi rasipalo žeti se počimalo u ranu zoru već u tri sata kad se rosa koristila kao vezivo...
Potom je to žito trebalo dovest na gumno i slagat u "prnat" kako bi bilo spremno za vršidbu tj.odvajanje zrnja od slame.
To je bio jedan od glavnih poslova na selu a kad se to obavilo "kruh" je bio spremljen.
U tim su poslovima uglavnom sudjelovali svi susjedi jer bi svi pomagali jedni drugima te bi se potom zajednički ručalo ili večeralo i tu mi ostaše u sjećanju miris domaće rajčice koja je tad imala neki poseban miris i okus,valjda stoga što bi tek tad dozrila i nije bilo silnih šoping centara da ju kupuješ u svako doba godine...
Moram reći da smo mi tako radili do negdje kraja osamdesetih,potom su došli kombajni...danas ,nažalost ni kombajni više ne rade osim ponegdje ,žito nikom nije profitabilno,sve se uvozi i kupuje u trgovini ili pekari..a Boga pitaj otkud je i kako tretirano...ovo se znalo odakle je...i to svako zrno
Zlatno zrno!