usred ogromnog
svemirskog muka
kočoperi se sićušna
zemaljska buka
prde automobili
i tramvaji zvone
i ljudi se deru
i grme ciklone
i grme avioni
i bruje mašine
al sva ta buka stigne
samo do niske visine
iznad posljednjih oblaka
još samo vjetar huji
a još malo višlje
više ništa ne bruji
ne zuji vjetar
ne bruje mašine
sve upija jastuk
svemirske tišine
jer tamo vani
izvan tog malog kruga
vječno je carstvo
svemirskog muka
eksplodiraju zvijezde
al ne ispuštaju zvuka
projuri asteroid
ali nema fijuka
jednoga dana
u budućnosti davnoj
kad sva buka mine
neće ostat ničeg
osim ledne tišine
kad entropija proguta
i posljednji zvuk
ostaće onaj početni
a konačni muk.