Pregled posta

Čitam 'Ulaz za djecu i vojnike' Ivice Ivaniševića (izd. HENA COM, urednica Marina Vujčić) i guštam u mikro-reminiscencijama 'socijalizma mediteranskog tipa' u toj knjizi okupljenima.

A, kako sam i sam proživio nešto od tog doba, uspomene se bude.

Evo dvije, obje opisuju svojevrsnu siromašku dječju zabavu u kojoj sam iznimno uživao:

- danas tzv.menadžerima ugroženima stresom propisuju za opuštanje tzv. Bojanke za odrasle.
Sjeća li se itko onog prosipanja riže po stolu i izdvajanja nečisti iz nje? Di ćeš veće zabave za dijete od toga, a čini mi se da bi to danas odraslima bilo vrlo ljekovita i opuštajuća aktivnost... A da ne govorimo o tome kao dokazu koliko se "tada" sporije živjelo ali i kako smo prirodniju hranu tada konzumirali.

- sjećanje na baku neraskidivo je vezano uz pleteće igle u njenim rukama od kojih se samo noću odvajala (ili pak tzv. kukice, koje, ako ne znate, nisu sinonim pletećim iglama već sasvim drukčiji instrument za pletenju srodnu, ali ipak umnogome različitu manualnu aktivnost - kukičanje), rukama kojima je nebrojene stotine kilometara (jer to ipak prije nego u tonama mislim da treba mjeriti u kilometrima) končanog/vunenog blaga isplela, iskukičala, izvezla... A kao dijete uvijek sam nestrpljivo čekao da poneki, njenim nježnim rukama (a koje su svojedobno, na što sam jako ponosan, i pušku u partizanima hrabro držale) ispleteni odjevni predmet odživi svoje, pa da se baka prihvati paranja, a ja da namotavam isparano u klupko, kako bi baka od te stare vune novi odjevni masterpiece stvorila. Ili obratno, ja param - a ona ili brat mi, namotavaju, svejedno, gušt je isti bilo da paraš bilo da motaš, siromaška a tako opuštajuća, a danas iščezla aktivnost.

Nisam još dočitao Ivaniševića, guštam natenane, da duže potraje, možda se nečeg od ovoga i on do kraja knjige dotakne. A možda knjiga i još poneku uspomenu probudi...