Marketing
STJEPAN DUBAC : ŠEST DANA POD ZEMLJOM
BREZJE
Piše: Stjepan Dubac
Vjerujem da će mnogi iskusni speleolozi na spomen broja dana koje sam proveo u podzemlju odmahnuti rukom i dometnuti da su oni jednom ili više puta bili znatno duže, no meni je tih šest dana koliko sam u komadu proveo pod zemljom osobni rekord i svojevrsna škola života. Ponosan sam što sam tih šest dana proveo u jamsko-špiljskom sustavu Kita Gaćešina – Draženova puhaljka upravo u trenutku kad se pisala speleološka povijest. Naime, tih dana, djelujući na dvije etaže, dvije ekipe speleologa ( speleološki odsjek PD Sv. Mihovil i SO & SD PDS Velebit ) kartografirali su novih 1578 m i time produljili sustav na 30 654 m, a Hrvatska je dobila prvu špilju odnosno sustav duži 30 km. Ne smijemo zanemariti trud svih onih speleologa, bez obzira kojem društvu pripadali, koji su sudjelovali u ranijim istraživanjima i godinama pomicali brojne metre i kilometre istraženih prostora i kanala.
U periodu od 21. do 27. lipnja 2015. članovi spomenutih speleoloških odsjeka/društava radili su ono što vole. Istraživali smo, provlačili se kroz brojne nove kanale i meandre, ulazili u nove prostore i dvorane, mjerili, crtali, kartografirali. Radili smo to iz ljubavi prema speleologiji, iz entuzijazma, gonjeni istraživalačkim duhom i porivom ne razmišljajući ni na tren o nijednoj drugoj naknadi osim onoj emocionalnoj. Špiljarimo zato jer to volimo iako često iz svog džepa moramo izdvojiti ne baš male iznose za nabavu opreme, za putne troškove…. Kad se svi dosadašnji izleti stave na kup zbere se dosta toga. Svi znamo da novci ne padaju s neba niti u jamama i špiljama pronalazimo skrivene dragulje. No, unatoč tome idemo dalje. Čekaju nas novi metri kanala, gole stijene, neke oštre, nazubljene, paraju se kombinezoni, troše đonovi na gumenim čizmama i gojzericama, kaciga često zapinje pa vuci, drž', ne daj… Emocijama i doživljajima ispisujem brojne stranice knjige života, a još je mnogo stranica prazno i čekaju da ih ispunim.
Nije lako provesti šest dana u podzemlju. Treba imati strpljenja, čvrstu, ponekad i tvrdu glavu, jaku volju i naravno snažnu ljubav. Ponekad ti dođe da bi najradije liftom kao katapultom odjurio na kratko na površinu, udahnuo drugačiji zrak, upio malo topline i svjetlosti, a onda se brzo vratio dolje u mrak, tamo gdje je sve drugačije. Ponekad netko od nas ima potrebu da se nakratko sakrije u neki kutak tek toliko da sabere misli ili ga u nekom trenu obuzmu neki osjećaji pa se poželi, na kratko, odvojiti od ekipe. Nema tu ljutnje ni pomutnje, niti ti ekipa ide na živce već je to normalno stanje koje nas u takvim neuobičajenim trenucima može uhvatiti i to treba razumjeti. U speleologiji nema sporednih vrata, ne možeš se dići i reći: „Pozdrav društvo, odoh ja. Vidimo se idući tjedan.“, u jami ne voze autobusi ni tramvaji niti se možeš samo tako odšetati. A ne… u vječnoj tami vrijede drugačija pravila. Moraš biti itekako tolerantan, testiraš svoju sposobnost prilagodbe i reakcije na brojne nepredviđene okolnosti.
Svuda oko tebe je mrak. Jedino svjetlo jest ono koje sija s tvoje, odnosno s kacige sestre i brata špiljara. Šalama razbijate napetost, ako ih ima, topla cedevita i juha čuda čine jer sve je nekako lakše kad je želudac sit. A onda pogled pada na nacrt. Gdje smo, kuda idemo dalje…gdje li dođe taj kanal, ah da, treba ga izmjeriti i nacrtati… Slaži opremu, imamo li dovoljno užeta, pločica i karabinera, hoće li izdržati baterije za bušilicu i svjetlo na kacigi.
Sve se dijeli, gotovo da i nema privatnog vlasništva, sva hrana i piće su na jednom mjestu, onako zamazani, umrljani blatom među nama nema razlike niti u izgledu. Danas sam ja taj koji je blatan od glave do pete, sutra netko od mojih drugova. Da, dobra je to riječ drug. Nakon četiri dana stiglo nam je pojačanje. Sad nas je sedmero. U nedjelju, 21.06. u jamu nas je ušlo četvero, a u četvrtak 25.06. pridružuju nam se naši drugovi. I opet ista priča. Slaganje opreme, hrane, izrada plana koji se sat-dva kasnije iz ovih i onih razloga mijenja, odlazak na teren u ekipama od dvoje, troje, određivanje vremenskog limita do kada se moramo svi pojaviti u bivku. I u takvom ritmu polako prolazi još jedan dan u jami.
Na kraju, sve nas čeka povratak penjanjem na površinu. Transportne vreće - transportke koje nosimo sa sobom prilikom ulaska i izlaska iz jame nekad nam se na kraju boravka čine lakšima, a nekad težim od onih koje smo prvi dan imali sa sobom. Sva hrana koja može duže stajati ostala je u bivku i poslužiti će za sljedeće istraživanje, a na površinu, osim smeća, iznosimo užadi, željeza (pločice, karabinere), svu onu opremu koju smo koristili, a koja će nam trebati za sljedeći izlet. Ponekad se nešto od opreme ostavlja u samom objektu pogotovo ako postoji perspektiva za daljnje napredovanje. Međutim, uvijek ima dosta toga što moramo iznijeti na površinu.
I mic po mic na užetu, ovaj put prema gore, netko brže, netko sporije…. izlazimo na površinu. Piva djeluje kao melem na ranu, a sunce učas grije prozeble kosti. Skidam opremu, kombinezon, pododjelo.. Uz šale i pošalice prepričavamo doživljeno, družimo se i čekamo dok i posljednji član ekipe ne izađe iz jame. Ubacujemo opremu u vreće za smeće, ukrcavamo ih u vozila i krećemo prema potoku ili jezeru jer nas čeka posao čišćenja. Redoslijed je takav da prvo peremo društvenu potom osobnu opremu, a ukoliko vremenske prilike dopuste uspijemo i sebe oribati. I dok se oprema suši, družimo se, klopamo…a dođe i vrijeme da se kući pođe. Vozeći se razgovaramo o nekoj novoj akciji, u mislima smo u nekoj drugoj jami, pravimo planove, opet se u nama budi istraživački duh. I kao i svaki put jedva čekam da se tim istim ljudima, mojim drugovima, otisnem u neke stare i nove dimenzije i dubine jer kao što znate još je mnogo stranica knjige života ostalo neispisano. Jamsko-špiljski sustav Kita Gaćešina – Draženova puhaljka u brojkama:
30 654 m duljine
737 m dubine
104 istraživanja
Post je objavljen 09.07.2015. u 11:00 sati.