Nekidan u jednom našem biseru Jadrana, eto nas, tri para iz tri zemlje, dva auta.
Platimo na automatu parking za dva sata otprilike kao jumbo pizzu. Tri koraka dalje, karta za parking prodaje se po polovici cijene, za isto trajanje, za isti parking.
Pokušavam pojasniti kao anegdotu, kako nakon ličkog pozdrava (srednjak u anus druge osobe) imamo i lički hamburger, to sa kruhom... Naša posla. Ha. Ha. Ha.
Mjesec kasnije, eto mene jučer opet u jednom renomiranom biseru Jadrana, na mome moru - nigdje takvog, bla; došao sam ranije, okupao se, sjeo u birtiju na plaži na pivče.
(Malo točeno, 14 kuna. Konobar nema sitno. Povučem pruženu dvadeseticu, zamolim da nabavi pa dođe naplatiti. Eto ga, pruža kovanicu od pet kuna. ... Gledamo se dugo, galebovi klikću; kadar počinje slutiti na vječnost; iskopa kunu, puhćući.)
Vonj kanalizacije bode oči.
Konobar pojasni, eto, dobili smo kanalizaciju, otada smrdi…
Bitno je da na plažu ne smiju psi.
I da, ulaz na plažu – dvadeset kuna.
Pomalo razvaljeni od sedam sati puta, dođu kolege autom do ovog bisera našeg Jadrana. Da je, dobro su putovali. Eto… samo… lik na naplatnim kućicama zeznuo ih je, nije im vratio dvadeset kuna. Prekasno shvatili.
Uzimamo sobe, izlazimo. Oni ne bi da večeramo u pješkometu, u provjerenom restoranu; ne, oni bi u centar, tamo bi i jeli.
Parkinga ni za lijek.
Sat kasnije, parkiramo. Odemo do parkomata. Skupimo sitniš. Ubacimo dvanaest kuna za sat. Aparat radi, primi novac, ne da parkirnu karticu. Zgledamo se, odem do kioska, usitnim novac, ubacimo dvanaest kuna za sat, aparat radi, potvrde nema.
Kolege molećivo gledaju na opciju plaćanja mobitelom; plaćam trećih dvanaest kuna za jedan sat parkiranja. Trideset i šest kuna sat.
Sjedamo u restorančić u centru.
Ponuda ambiciozna, restoran polupun.
Kolege naručuju lignje na žaru; ja bih dagnje na buzaru. Na moje pitanje o vinu – otvoreno, bijelo, suho – konobar slegne ramenima. „Graševina, kutjevačka, od litru.“ Pitam za crno, suho, otvoreno. „Imamo nekakav Merlot, pojma nemam…“
Kolege ostavljaju po pola porcije lignji; pregorene. Dagnje, dječja porcija, su jedino – otvorene. Uglavnom. Okus nipočemu. Uglavnom. U potrazi za bijelim lukom, peršinom, ičim, nabasam na homeopatsku krišku limuna. Kruh svježe narezan, jutros. Na stolu, ocat alkoholni, ulje suncokretovo.
Mobitel javlja da je sat parkinga istekao.
Negdje blizu, zvuk klapa.
Posao odradimo u danu, dakle ne trebamo ostajati dan duže. Pojasnimo da želimo platiti jednu noć. Može, u eurima. Može li u kunama, ne.
Cura ispisuje račun rukom.
Na računu i doručak. Protestiram; na internetu piše, sobe sa doručkom. Da, veli, ali doručak se naplaćuje. 3 x 7 eura. Za jednu rajčicu na fete, par kriški kruha i nareska i marmeladu. OK, cura je prelijepa, ali… Za dvadeset eura skuham ručak za petero, minimalno.
Račun za dvije noći; spavali jednu.
Eto, pravila agencije, pojašnjava curičak; rezervacija se može stornirati bez naplate najkasnije sedam dana ranije.
Pokušavamo pojasniti da smo sobe rezervirali dan ranije, dakle nikako nismo mogli stornirati prije sedam dana. Nije do nje, kaže.
Nakon preplaćene cestarine, trostruko naplaćenog parkinga, neprihvatljive večere, nekakvog Merlota, buzare bez okusa (KAKO?!), doručka po cijeni dvije kile janjetine (pečene), duplo plativši sobe, 24 sata po dolasku i parsto kuna poreza na budale kasnije, rastajemo se.
O začepljenim odvodima kade, do neposluha rasklimanoj slavini, madracu mekoće maslaca na suncu, televizoru bez tona, pokvarenom bojleru – neću. Trade mark, poput azurnoplavih kupatilenaca kontraergonomskih.
Kolege odlaze iz Lijepe Naše.
Ja, kao, i ostajem.
Ali zbilja…
...
Post je objavljen 07.07.2015. u 20:02 sati.