(Tekst je izvorno objavljen kao blog-unos na mom LinkedIn profilu)
Neko vrijeme se spremam pisati o knjizi „Umijeće ratovanja za žene“, autorice Chin-Ning Chu, koja je kod nas prevedena i objavljena u izdanju Profila 2008. godine (upravo kad je „Umijeće ratovanja“ Sun-Tzua, odnosno učitelja Suna, doživjelo svoju renesansu u poslovnom svijetu). Ipak, trebalo mi je neko vrijeme da mi se iskristalizira mišljenje o knjizi.
Naime, s jedne strane potpuno prezirem lošu kapitalističku navadu (rekla bih: američku navadu, ali tržište je ovome oduvijek sklono) da se uspješni proizvodi, projekti, ideje i usluge kopiraju ili barem nastoje kopirati: spin-off originalne ideje gotovo je uvijek osuđen na manji uspjeh nego što ga je doživio izvornik – on je, naime, obično jeftiniji, ili namijenjen nekoj drugoj, užoj ciljnoj skupini, ili je manjkav u nekom drugom pogledu (u tom smislu, preporučujem da bacite pogled na televizijsku seriju „Halt and Catch Fire“, o izgradnji računala u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, u dijelu govori upravo o takvom tržištu gdje su se samo rijetki usudili odmaknuti od prokušanih ideja i spoznaja o računalima).
S druge strane, da nisam pročitala ovu knjigu, koja u svojoj biti predstavlja „Umijeće ratovanja“ s komentarom i tumačenjem, vjerojatno nikad ne bih pročitala izvornik, ili ako i bih, ne bih mu znala pristupiti na pravi način, niti bih mu posvetila dovoljno pozornosti da iz njega doista nešto i naučim.
Naime, u „Umijeću ratovanja“ doista je riječ o umijeću, ne o ratovanju (iako je pisan kao priručnik za vojnu strategiju, „ratovanje“ se ustvari odnosi na najučinkovitiji način pobjede, s najmanjom količinom sukoba i gubitaka – zato su principi navedeni u „Umijeću ratovanja“ osobito pogodni za žene, jer one u osobnom i profesionalnom životu više vole win-win situacije od situacija u kojima pobjeđuje samo jedna strana.
Pri tome, knjiga navodi pet elemenata ili faza planiranja strategije:
1. TAO ili moralno stajalište, odnosno motivacija koja pokreće akciju;
2. TIEN ili tempiranje (podrazumijevajući stav prema kojemu postoji prikladno vrijeme za akciju i prikladno vrijeme za čekanje);
3. DI ili zemlja/teren/resursi (koji se odnosi na prepreke s kojima se suočavate na terenu, odnosno u stvarnoj situaciji);
4. JIANG ili vodstvo (tiče se karakteristika vođe);
5. FA ili metoda (odgovara na pitanje kako, a bavi se metodama upravljanja).
Prolazeći kroz elemente strategije, autorica daje konkretne savjete i primjere iz stvarnog života koji govore o uspješnoj primjeni pojedine taktike. Primjerice:
„Pronađite svježe gledište. Nije važno tko ste ili kakav proizvod ili uslugu prodajete; prvi istražite i provedite neuobičajene i do tad nečuvene strategije.
(...)
Umjesto čekanja da netko drugi utre put ili nađe novi način izvođenja nekih stvari, učinite to same. Mogu vam jamčiti da će se isplatiti. No budite oprezne. Nemojte učiniti bilo što samo da biste bile neobuzdane. Što god odlučite učiniti, trebalo bi to prirodno izlaziti iz vaše osobnosti ili će zasigurno doći do povratne paljbe.“
Jedan dio „Umijeća ratovanja“ govori i o obmani kao legitimnoj taktici:
„Riječ je o tome da se činite slabima ako ste snažni, blizu ako ste daleko te da stvarate situacije u kojima na vidjelo dovodite neprijateljeve najgore osobine kako biste ga pobijedili.“
(ovu sam taktiku u poslovnoj situaciji u kojoj je kolega pokazivao oprez i zavist u odnosu na mene, a što je menadžment dodatno potpirivao, uspješno primijenila prikazujući se „manjom prijetnjom nego što jesam, te sam na taj način izbjegla otvoreni animozitet i sačuvala prihvatljivu radnu atmosferu, pa mi je ukazivanje na postojanje ovakve taktike bilo osobito zanimljivo).
Knjiga ukazuje i na opasnost upadanja u stare obrasce ponašanja:
„Ako neprestano činite stvari koje izdaju vaše vlastite ciljeve, trebate doznati zašto. Komu pokušavate ugoditi? Koji to uzroci ili prošli događaji uzrokuju takvo ponašanje? Ako su vam kao djetetu, primjerice, govorili da budete ljubazni prema svima, možda ćete zbog te navike izdati svoje interese da biste pristali na tuđe.
Ovakva odlika može vas držati za taoca cijeli život. Može se pojaviti kao plašljivost kad trebate izdati naredbe, disciplinirati osoblje ili donijeti odluku koji od dva projekta izabrati.“
Navodim i pet pravila bitnih za pobjedu:
• Ona koja zna kad se treba boriti, a kad se ne boriti, pobjeđuje.
• Ona koja zna kada upotrijebiti više, a kada manje vojske, pobjeđuje.
• Ona koja dobije svesrdnu podršku svoje vojske, pobjeđuje.
• Ona koja je dobro pripremljena da ugrabi povoljne prilike, pobjeđuje.
• Ona koja se može osloboditi uplitanja nadređenih, pobjeđuje.
Ali autorica isto tako ističe da većina nas više voli i bolje prepoznaje radost borbe nego radost pobjeđivanja, odnosno da nam je važnije da nas ljudi vole, nego da budemo uspješni (pogotovo žene imaju ovu sklonost).
Bilo kako bilo, vrijednost knjige „Umijeće ratovanja za žene“ autorice Chin-Ning Chu, za mene se očitovala u tome što mi je protumačila i približila neke odrednice ovog drevnog vojno-strateškog priručnika na razumljiv i suvremen način, iako su u njoj navedeni savjeti zasigurno nešto što ćete moći pročitati u bilo kojem priručniku za profesionalni uspjeh koji uzmete u ruke.