Nekada, slijepac sam bio. Mlad i zelen, dopustio sam medijima da kreiraju moje razmišljanje i divljenje, shvaćanje ljudske veličine, bogastvo darivanja... Tako bijaše da divio sam se princezi Diani. Smatrah je princezom ljudskog milosrđa i dobrote, svetinjom koja hoda ovim svijetom i žrtvuje se za gladne, bolesne i siromašne...
Majka Terezija je bila jedna ružna starica malog rasta, kojoj u glavi nije nešto baš najbolje štimalo...
Princezu mojeg puberteta pratili su mediji, pratilo je moje srce i divljenje...
Uvijek sam pisao radi sebe, za svoju dušu... Nikada mi nije bilo važno što će biti s onim što sam pisao, niti sam želio da neko čita ono što sam napisao. Tako sam stihove posvetio Diani... Valjda kako bi ipak smirio nekakav bunt u sebi, ili tek radi reda, napisao sam i stihove posvećene toj starici, o kojoj su govorili svećenici vjeroučitelji.
Stihovi su bili napisani na istoj stranici...
Ali, idiota treba udariti po glavi da progleda, i ako progleda... Nikada ne bi shvatio da nisam odlučio uništiti sve ono što sam do tada napisao, jer u teškim osobnim trenucima života mnogo toga sam želio uništiti, kao samoga sebe...
I učinio sam to što sam naumio. Uništio sam sve što sam do tada napisao... Prolazili su mjeseci... Činilo mi se da sam izdao samog sebe, kao što silno želio jesam...
Ali na ugaslom ognjištu moje duše Bog je zapalio tu iskricu da vratim dio svoje duše, da potražim ono što je prema pojmu logike trebalo biti sigurno uništeno... Mjesecima sam spašavao tu svoju pisanu izgubljenu dušu, jer moje je prvo iznaneđenje bilo veliko...
Nešto je jednostavno cenzuriralo moje rukopise, odnosno točnije rečeno, nešto je pročistilo sve ono što sam napisao. To sigurno nije mogla biti ljudska ruka, jer ona sigurno nije mogla tamo doprijeti...
Stihovi posvećeni princezi Diani nestali su, ali oni posvećeni Majci Tereziji ostali su. Tada sam shvatio tko je od njih prava veličina ljubavi i milosrđa prema drugima, prema gladnima i bolesnima. Tada sam tek shvatio što doista znači prava ljubav prema drugima...
I danas, svjedoci smo kako nam žele nametnuti nekakve zvijezde kiča, kao onima koji se brinu za gladne i siromašne, kao onima koji su u svemu veliki, pa i prema onima koji su na marginama i smetljištima naše civilizacije...
To su tek samo izrežirane predstave mudrih redatelja gdje su naši životi i shvaćanja daske njihovih kazališta, gdje će bez milosti gaziti po našim razmišljanjima...
Majka Terezija, velika žena čija ljepota nadilazi naše trendove, naše predstave, naša poimanja... Ljepota koju će suvremeni svijet poniziti i obezvrijediti, prepustiti prašinama naših putova savijesti koji jesu još uvijek prašnjavi, koji jesu slijepa ulica...
Post je objavljen 30.06.2015. u 22:52 sati.