Budući da se nitko od ostalih gostiju u hostelu ni ujutro nije činio zainteresiran za dnevnu turu, odlučio sam na nju otići sâm. Pregrmio sam 350 juana, ionako sam već desetak dana u Kini, a nisam potrošio ni prvih 3000 juana, tako da je to unutar troškova. Dnevna tura obuhvaća pet lokaliteta, koji su koliko-toliko atraktivni, iako bih ja recimo radije pogledao ruševine Jiaohe umjesto Gaochanga, barem moj vodič kaže da se više isplate (premda mi je Craig dan ranije rekao upravo suprotno). Vozač je tip iz susjedstva hostela, Ujgur, koji govori solidan engleski za Kineza. No neće me voziti on, nego njegov otac, koji zna samo bazičan engleski, nekoliko riječi. I još je vjernik koji drži do ramazana, tako da me njegov sin upozorio, ako želim na ručak, nema problema, ali njegov otac će me čekati vani. Čak mi je malo bilo neugodno i piti pred njime, ali žeđ je ipak bila prejaka. Sin me dovozi do ruba grada, gdje se prebacujem u očev auto. Idemo prema jugoistoku, autocestom koja vjerojatno vodi skroz do Pekinga, sudeći po kilometraži (prolazimo oznaku 3400 km do nečega). Potom skrećemo s autoceste i vozimo se pored Gorućih planina, gorja koje se nalazi u središtu Turpanske depresije, a naziv je dobilo zbog crvenkastih stijena i odsjaja sunca na njima. Gorje figurira u poznatoj kineskoj priči Putovanje na zapad, gdje glavni junak prolazi kroz gorje koje doslovce gori, a njegov pratitelj, redovnik, ugasi ga svojim čarobnim štapom. U ujgurskoj legendi gorje je nekadašnji zmaj koji je proždirao djecu, sve dok ga lokalni junak nije ubio i rasjekao na osam dijelova. Svaki zasjek je jedna dolina u gorju. Inače, čak se i za gorje naplaćuje ulaz, ali samo ako idete na točno određeno mjesto. Naime, svojedobno je Xi Jinping, predsjednik NR Kine, boravio ovdje i slikao se na tom mjestu. Potom su se svi ostali pohrlili slikati na identičnom mjestu, te je tako odlučeno da se od toga zaradi naplaćivanjem upada na to mjesto. No pametni idu na bilo koje drugo mjesto i uživaju u besplatnim pejzažima gorja.
Nastavljamo dalje, u ravnicu, i dolazimo do ruševina Gaochang, nekadašnjeg grada na Putu svile razorenog u 14. st. Poznat i kao Karahodža ili Ghočo, ovaj je grad bio jedan od tipičnih melting potova na Putu svile, gdje su koegzistirali nestorijanski kršćani, manihejci, budisti, zoroastrijci i ostali. U 9. je st. postao glavnim gradom lokalnog ujgurskog kraljevstva, te je time ostao dok ga nisu razorili čagatajski Mongoli. Kompleks je ogroman, tako da me tip na blagajni (to je onaj slučaj – cijena ulaznice je 70 juana, a to je zapravo kusur) pita želim li bicikl. Ma kakav bicikl, to ću ja pješice, izverziran sam… Kasnije ću skužiti da je bicikl vjerojatno jedan od električnih skutera, a tomu baš i nisam vješt, tako da je bolje da sam išao pješice. Iako mi je trebalo skoro sat i pol za obići sve. Nije da toga ima previše, nego je prostor grada ogroman, a sjene nigdje. Ostaci su zapravo dosta krnji, tek se iz obavijesnih ploča može razaznati što su te olupine zidova nekoć predstavljale. Jedini koliko-toliko očuvani dio je nekadašnji budistički hram u jugozapadnom dijelu kompleksa. Tamo se smjestio neki Ujgur s lokalnim trzalačkim instrumentom po kojem počinje tamburati kad sam se ja pojavio. Naravno, ne iz želje da mi dadne muzičku pratnju dok tumaram među ruševinama. Sorry, stari, glazba ti je OK, ali nije da sam te išta tražio. Da, nakon obilaska impresivnog, ali podosta loše očuvanog kompleksa, mogu reći da je moj vodič u pravu, iako nisam vidio ruševine Jiahe. Ovaj kompleks mogu cijeniti samo zaljubljenici u lokalnu povijest ili povijest Puta svile, za običnog turista koji želi vidjeti nešto konkretnije, ovo je dosta šturo.
Vraćam se u auto i krećemo prema Tupighu. To je pitoreskno selo smješteno u podnožju Gorućih planina, koje prema mom vodiču iz 2009. „nije još na standardnim turističkim itinererima“, ali vidim da je u međuvremenu na njih dospjelo. Ulaz u selo se naplaćuje, a čuo sam i priče prema kojima se naplaćuje fotografiranje svake kuće, ljudi, grožđica… Srećom, mene nitko nije ništa pitao, platio sam 40 juana i krenuo svojim putem.
Inače, kad smo već kod muljanja (i to ne muljanja grožđa) – dok smo se vozili prema Tupighu, moj vozač je s nekim razgovarao na telefon. U jednom mi času daje tog tipa na telefon (ne znam, možda mu je to čak bio sin, nisam prepoznao glas), i on mi kaže da mu je vozač rekao da ja želim ići u pustinju. Ne, ne želim. Došlo je do nesporazuma, ali očito je da mi žele utrapiti još jedan aranžman. APP. Ovaj puta NP.
Tupigh je selo kuća sagrađenih od ćerpiča, smještenih u dolini rijeke koja tvori jednu od dolina u Gorućim planinama. Kućice jesu slikovite, ali nisu bogznašto. Doista, primjećujem kako me neke stvari više ne impresioniraju toliko kao ranije, nakon što sam ih već toliko puta vidio na ovom putovanju. Iako je stil izgradnje drugačiji, ovo mi malo liči na Kandovan. Selo ima zanimljivu džamiju, a na kraju se sela nalazi grob (mezar) prvog ujgurskog konvertita na islam. Ali do toga groba ne mogu. Odnosno mogu ako platim. U tom času još nisam znao za dodatne troškove, platio sam 40 juana za ulaz u selo i smatrao da to pokriva sve, te zaključio da me pokušavaju smuljati i da neću pristati na nikakvo dodatno plaćanje, makar to uključivalo i nerazgledanje mezara. Koji vrlo vjerojatno nije ništa posebno i bilo bi mi kasnije žao tog novca. Jedna od kuća u selu je i ona Albeta LeCoqa, njemačkog arheologa koji je istraživao okolne budističke spilje i usput odnosio tamošnje blago za zapadne muzeje. Zato je većina današnjih spilja prazna i oštećena, jer su ovi skidali čitave komade zidova. Briga za baštinu.
Iduća postaja su grobovi Astana. Astana znači „glavni grad“ (da, glavni grad Kazahstana se zove Astana, zato što je to planski sagrađen glavni grad), a riječ je o groblju gdje su pokopani Kinezi iz Gaochanga. Riječ je o velikom prostoru, no za posjetitelje su otvorena tek tri groba. A i ta tri groba su uglavnom prazna, sve vrijedno je preneseno u arheološke muzeje u Turpanu i Ürümqiju ili opljačkano. Plus što se ne smije slikati unutrašnjost (ima par zgodnih murala). Svi su grobovi ukopani, a do njih se spušta dugim nizom stepenica. Karta za ulaz u kompleks je 40 juana. Tko određuje te cijene, nije mi jasno. Tri groba – 40 juana. Kompleks ruševina čitavog grada – 30 juana.
Pored groblja (koje izgleda kao preorano gradilište) nalazi se nekakav paviljon-osmatračnica, koji je zgodan za osmotriti groblje i okolne vinograde s visine, ali ni za što puno više. Tu se nalaze i neke budističke skulpture i frizovi, skulpture ljudi s glavama životinja… Vodič je bio u pravu kad je rekao da se Astana može i preskočiti. Isto kaže i za iduću točku, spilje Bezeklik. One su smještene u krasnom krajoliku, jednom kanjonu u Gorućim planinama, odmah nakon neobičnog budističkog tematskog sela (koje mi se čini kao novogradnja), i tvori ih kompleks od 39 spilja koje sve imaju jednu zajedničku osobinu – uglavnom su prazne. Za to je zaslužan g. LeCoq. Inače takve spilje su bile česte na Putu svile i nazivaju se „spiljama tisuću Buddha“, budući da su na stropovima i zidovima bili naslikani prizori 1000 Buddha u meditaciji. U spiljama su se nalazili kipovi, reljefi, murali…danas oštećeni ili odneseni. A i ono što je ostalo ne smije se slikati. Ne znam zašto na to toliko paze. Razumijem da fleš oštećuje murale, ali može ga se isključiti (ja uglavnom slikam bez njega).
Na izlasku iz spilja križam se sa skupinom turista za koje mi nešto govori da su Japanci. Fizički su isti kao Kinezi, ali stil odijevanja im je nekako zapadniji, ne znam kako to reći. Već si mislim kako moja pretpostavka neće biti dokazana, kada jedna ženska prozbori „A, so desu!“ Taj slatki okus bivanja u pravu… :D
Vraćamo se lagano prema hostelu, malo sam i zakljucao u autu, u međuvremenu počinje i ljetna kišica. Po povratku u hostel pokušavam se priključiti na internet, ali cijelo popodne i veći dio večeri VPN-i su u knockdownu i otkazuju poslušnost. Kao da je vlada postrožila kontrolu. Odlazim do grada na večeru. Pokušat ću u večernjim satima vidjeti kako stoje stvari u John's Caffeu. Tamo je i dalje Pripjat. Ili je Craig lagao, ili sam ja u zoni sumraka. Otkrio sam međutim ulicu s kineskim restorančićima, pa odlazim tamo. Tražim neki koji ima dvojezične kinesko-ujgurske natpise, jer po nekoj logici taj bi morao imati i engleski meni. Ne pitajte me za rezon, ni meni nije jasan. Nalazim jedan takav, ulazim unutra, sjedam i vidim kako se na moj upitni pogled u vezi engleskog menija osoblje smanjuje na veličinu makovog zrnja. Srećom odnekuda dovlače neku ženu s menijem koji ima slike (kao onomadne u Kašgaru), pa po tome odabirem nešto što mi liči na piletinu sa sezamom (ona mi i potvrđuje da je to chicken, nabada par engleskih riječi). OK, to čudo košta 55 juana i bolje mu je da bude dobro.
Dolazi na stol. Prvo je ogromno – to je porcija za više ljudi. Drugo, piletina nije lišena kostiju, tako da moram jesti pažljivo. Treće, i dalje je ogromno – pa nema šanse da to sâm riješim. Četvrto, ima i čilija. Srećom, ima i dosta kikirikija, pa ću barem za 55 juana pojesti kikiriki. E da, dok sam ranije išao do grada kupio sam novu perverziju – kikirikijevo mlijeko. Miris je gori od okusa.
Inače, još jedna zanimljiva stvar – restoran, kao i dosta njih u Kini, ima odmah pored stola kantu za smeće. U nju se najčešće bacaju listići čaja koji vam pobjegnu u šalicu, tako da ne morate piti kroz stisnute usne, trijebiti listiće iz brkova i slične fore koje imaju nevježe (tj. ja).
Nakon što sam nekako uspio riješiti pola planine koja mi se kočila na stolu, tražim račun. Oni me još pitaju želim li da mi zapakiraju. Ma nosi to, ne mogu više vidjeti tu gomilu…
Vraćam se u hostel, gdje net i dalje štrajka. Taman razmišljam o boci turpanskog vina, kadli se odjednom kraj mene stvara neki tip s kapom, priča o pivi koju mi nije kupio… Ha? I onda skida kapu i ja kužim – Chris, Kanađanin iz Kašgara! Pa eto, ipak smo se sreli na neplaniranom mjestu. Predlažem mu da umjesto pive (koja košta 5 juana) podijelimo bocu vina (po 88 juana), naravno svaki plaća svoju polovicu. Pristaje. Nadao sam se bijelom vinu, ali imaju samo crveno. Koje nije loše, ali je toplo, a baš bi me nekako osvježilo hladno bijelo vino na ovoj vrućini. Oni su došli danas, bili su u Kuqi dvije noći ranije (dan nakon mene), a kasnije idu prema istoku ali ne istom rutom kao ja (makar…ni ovaj puta se nismo trebali sresti, tko zna što će još biti). Oni su išli u spilje Kizil, čak su sreli i Craiga i njegovu curu (ova Kina je stvarno zaselak), kaže da je bilo OK, ali su naletjeli na neku žensku koja ih je besplatno provela kroz spilje i još na engleskom. Ali da je okolni krajolik Tian Shana zanimljiviji, da je bila jedan zanimljiva i lijepa šetnja koju su poduzeli od spilja dalje u brda. Dolazi ubrzo i John, njegov pajdaš, sjedimo malo, razgovaramo istovremeno se pokušavajući spojiti na net, koji je konačno proradio u neko doba, potom se njih dvojica pozdravljaju, a ja još malo dreždim na terasi usnulog hostela. Još sam sutra gotovo cijeli dan ovdje…
Post je objavljen 30.06.2015. u 13:36 sati.