Oko 6 sati ulazimo u željeznički kolodvor Turpan. Izlazim, a pred kolodvorom čeka graja taksista koji nude vožnju do Turpana. Naime, željeznički se kolodvor ne nalazi u Turpanu, već u mjestu Daheyan, nekih 60-ak km sjeverno od Turpana. Prema mom vodiču, do Turpana odatle voze i minibusevi, koji počinju voziti oko pola 9. Pa ništa, pričekat ću tih 2,5 sata. Smještam se na neke stolce pod jednim krovićem, vadim tablet i pišem zapis prethodnog dana. Završavam malo prije 8, u međuvremenu se posve razdanilo. Sad treba vidjeti gdje je taj minibus. Pretpostavljam da kreće ispred kolodvora, to je najlogičnije. Tamo se nalazi nekoliko autobusa, ali nijedan od njih ne vozi u Turpan. Izgleda da ipak nije kod kolodvora. Penjem se jedan blok dalje, prema poprečnoj cesti, kamo vidim da se upućuju ljudi koji izlaze iz hotelske zgrade. No većina njih tamo zastaje i ulazi u neki od taksija parkiranih na uglu, ili se raspršuju po okolnim ulicama. Minibusa ni od korova, kao ni oznake. Ha ništa, prošlo je već i pola 9, približava se i 9, morat ću izgleda na taksi. Ali kako ne želim da me odere, pokušat ću naći taksi s taksimetrom. Kao za vraga, sad nema nijednoga. Jedan me tip pita idem li za Turpan, cijena je 100 juana. Znam da je previše, ali umoran sam, leđa mi otpadaju i, što je najvažnije, ne znam dovoljno dobro kineske brojeve da bih se cjenkao, pa prihvaćam. Tek kad sam smjestio prtljagu unutra, vidim da u autu već sjedi jedan tip, što bi podrazumijevalo da se cijena još sreže za pola. Realno bih dakle trebao platiti kojih 35 juana, recimo. Iako je i 100 juana jeftino za hrvatske pojmove (zamislite da vas taksi vozi u, štajaznam, Ozalj za 100 kn).
Cesta se od Daheyana spušta nizbrdo, budući da je Turpan smješten na rubu Turpanske depresije, koja je s -154 metra treća najdublja depresija na Zemlji (nakon Mrtvog mora i jezera Assal u Džibutiju). Sâm Turpan je iznad površine mora, ali depresija se prostire južno od njega. To je inače najsuše i najtoplije područje u Kini, ali kako je Turpan smješten u oazi te napajan vrlo elaboriranim sistemom kareza (podzemnih vodenih kanala – zapravo je riječ o lokalnom nazivu za ono što u Iranu zovu ghanat), područje je poznato po uzgoju velikog broja raznih vrsta voća, od kojih se posebice ističe grožđe. Osim vina, grožđe se prerađuje u grožđice (Kina je najveći svjetski izvoznik grožđica), a dio turpanskog krajolika su i posebne zgrade rupičastih zidova, nazvane čunče, u kojima se obavlja sušenje grožđa na zraku, koje traje oko 40 dana.
Turpan inače ima nešto manje od 60 tisuća stanovnika i moderni dio grada izgleda tipično kineski. Zato je stari dio vrlo atmosferičan, a mnoge su ulice natkrivene brajdama koje stvaraju sjenu u nepodnošljivim ljetnim vrućinama. Ja sam rezervirao smještaj u Youth Hostelu Turpan Dap, ali naravno da vozač to ne zna gdje je. Drugi putnik zna nešto malo engleskog, ali ni njemu to nije poznato. Ali ima mobitel, pa ga molim da ode na Wikitravel stranicu Turpana, jer se tamo nalazi i adresa i ime na kineskom. OK, kad su pročitali kinesko ime onda im je poznato, ali i dalje ne znaju gdje je. Lutamo gore-dolje po jednoj ulici u novom dijelu, potom ovaj drugi tip zove hostel, pa mu oni objašnjavaju, te napokon nalazimo ulicu, u ujgurskom dijelu grada, koji naravno izgleda kao predgrađe, kuće od ćerpiča, bez prozora na ulicu… No dvorište je natkriveno sjenovitom brajdom, a na recepciji je vlasnica, žena koja govori stvarno dobar engleski – i to ne kineski dobar, nego STVARNO dobar, kao da ga je u najmanju ruku studirala, a možda i živjela neko vrijeme izvan Kine. Malo ću pričekati dok se ne odjave prethodni gosti, a potom se mogu useliti u svoj četverokrevetni dorm. U sobi je neki Kinez, koji će mi se kasnije predstaviti kao Marko (Kinezi često imaju imena „za vanjsku upotrebu“, kako stranci vjerojatno ne bi pogrešno izgovorili ton i od majke ih pretvorili u kobilu i slično). I on koliko-toliko govori engleski, ali se ne može načuditi tomu koliko ga JA dobro govorim, te me pita jesam li bilingvalan. :D Odgovaram mu da je moje znanje engleskoga nekakva standardna razina među akademski obrazovanim ljudima u Hrvatskoj (iako je to također moja predrasuda – u biti je to standardna razina među ljudima s kojima se ja družim, jer sam ja snob i neću se igrati s nikim čiji engleski nije barem na razini B2), i usput malo ošinem po obrazovnom sistemu Kine. Oni naime počinju s engleskim tek u dobi od 13 godina (što je prekasno za početi učiti neki strani jezik ako ga želite svladati bez greške – na to se ja vadim kada opravdavam činjenicu zašto i nakon 20 godina učenja još zapinjem u mađarskom) i onda ga obavezno uče samo tri godine. I još nisu baš izloženi angloameričkoj kulturi (što nije nužno loše, ali bi im pomoglo oko izloženosti jeziku), tako da je sve to skupa recept za ovo što viđam ovih dana po Kini.
Krećem u obilazak Turpana. Iako ostajem dvije noći, ovdje sam zapravo tri puna dana, jer mi zadnji dan vlak ide tek navečer. Tako da ću laganini, prvo obići minaret Emina hodže. Dotični je bio lokalni drmator i vazal dinastije Qing, koji se iskazao i u masakru Džungaraca, a 1777. je dao sagraditi džamiju s ovim minaretom u afganskom stilu. Minaret je vrlo atraktivan, svojedobno se moglo i penjati na njega (za 300 juana!), danas se više ne može, čak ni na krov susjedne džamije, kako bi se bolje osmotrila panorama turpanskih vinograda uokolo. Zanimljivo, ulaznica za cijeli kompleks košta, prema onome što piše, 55 juana. Dajem stotku i dobivam 55 juana natrag. Dakle, cijena je 45. Isto ću doživjeti i sutradan – cijena 70 juana, dam stotku, dobijem 70 juana natrag. Tko je tu lud… Mislim, meni paše.
Turpan je, kao i Kuqa, bio značajan grad na Putu svile, i također su ga nastanjivali Tohari. Bilo je i nešto iranofonih Sogdijaca, što je sve evidentirano u kineskim kronikama. Pod kinesku je vlast došao u vrijeme dinastije Tang u 7. st. (inače, doba dinastije Tang je u Kini razdoblje nekakve romantične predodžbe kada je država bila jaka, stabilna i uređena – eto, i Kinezi imaju „od stoljeća sedmog“, samo što njima odonda kola idu nizbrdo), ali je onda opet izgubljen provalom Ujgura koji su ovdje uspostavili svoju državu. Zanimljivo, Ujguri su u to vrijeme bili po vjeri manihejci (a još ranije su ispovijedali panturkijsku religiju tengrizam), da bi po naseljavanju Tarimske zavale prešli na budizam, a poislamljeni su tek u 14-15. st.
Nakon minareta šećem prema centru. Prijelaz iz ujgurskog u kineski dio je abruptan – otprilike kao kada iz Sv. Klare pređete u Sloboštinu. Odjednom ostavljate iza sebe prizemnice, pečenjare, automehaničarske radionice…a dolaze stambeni blokovi, parkirališta, parkovi... Nešto bih pojeo, premda nisam osobito gladan, ali sad bih odradio jedan lupper (ručeru?) da ne moram navečer opet do grada. Glavna ulica za takve stvari je Qingnian Lu, čiji je središnji do pješačka zona, a također je natkriven brajdom. No većina restorančića je prazna. Da, nedjeljno je popodne, ramazan je (ali ovo je kineski dio grada) i ljudima se valjda ne jede. Dolazim do kraja ulice, potom još malo gledam po vodiču i vidim da se na drugom kraju, iza hotela Turpan, nalazi John's Caffe, institucija za putnike u gradovima Puta svile (sjećate ga se iz Kašgara, tamo su Britanci tražili suputnike za Kirgistan). Navodno ima meni na engleskom, osvježavajuća pića i turpansko vino. Što ćeš više…
Vraćam se ulicom Qingnian, a onda mi se događa jedna od onih situacija za koje me čudi da ih nije bilo više. Ulijeće mi neki tip, s idejom da bi on malo vježbao svoj engleski sa mnom. Namještam facu ispričavanja, a onda me on pita „Busy?“, ja kimam i srećom me bez problema pušta na miru. Nakon desetak minuta hoda stižem do John's Caffea, na kojem je Bog rekao laku noć. Zatvoreno je, a izgleda kao da je zatvoren i hotel, zapravo, sve izgleda otprilike kao Pripjat – vidi se da je ovdje bujao život, a onda je naglo prekinut. Očito je da John's Caffe već neko vrijeme (od jučer ili zadnjih 5 godina, to je teško utvrditi) ne prima goste. Vraćam se natrag do onog prvog poteza u ulici Qingnian, sjest ću nekamo, pa kud puklo da puklo. Zaskaču me iz jednog restorana, već nose meni, a koliko vidim, ima i dio na engleskome. Sjajno. Ili ipak nije sjajno, kad vidim na što taj engleski liči. Neću komplicirati, uzet ću juhu s tofuom i slatko-kiselu piletinu. S rižom. Čaj je naravno već na stolu, to se podrazumijeva.
Juhu ne dobivam u zdjelici, već dobivam ogromnu zdjeletinu iz koje si onda sam odgrabljujem koliko hoću u manju zdjelicu. Nema šanse da sve pojedem, to je porcija za sedmočlanu obitelj. Slatko-kiselu piletinu već da, premda i nju moram jesti iz iste zdjelice kao i juhu, a ista baš nije kapacitetna. Dok ja jedem, dolazi vlasnik, sjeda kraj mene i pokazuje interes za moj vodič. Prelistava ga, iako je očito da ne vlada engleskim, ne znam što ga toliko fascinira. U taj čas za susjedni stol sjedaju jedan tip i ženska. Tip je Europljanin, ali govori kineski, ženska je Azijatkinja. Upustit ćemo se u razgovor (naravno, čovjek ga nije započeo s „Where are you from?“, nego s „It's a big book.“ :D ), pa ću tako doznati i njihovu priču. On je Craig, Kanađanin koji je u pubertetu završio na Tajvanu, tamo upisao studij, pa se vratio u Kanadu, tamo još studirao kineski i sad živi u Tajlandu sa svojom (valjda) suprugom, Song-Lee (ako se ne varam), koja je Korejka. Iako je, po njegovim riječima, njen kineski bolji od njegovog – njemu se i dalje čuje da nije izvorni govornik (i to nema veze s time da je bijelac, kuže ga i preko telefona), a najveći je kompliment kad ga pitaju je li iz Hong Konga (eto, što sam rekao – prekasno ga je počeo učiti). Kako je vlasnik i dalje čitao moju knjigu, tražio je od Craiga da mu prevede neke dijelove koji mu nisu bili jasni (recimo, čudio ga je dio sa slikama o „Crvenoj Kini“, jer je mislio da se tamo tvrdi da se u Kini još uvijek odvija Kulturna revolucija), a usput je i rekao koju o sebi. On je iz Sečuana, ali se preselio ovamo s obitelji, otvorio restoran, ima prijatelje i među Ujgurima i među drugim Han Kinezima (zapravo, izuzev Kašgara, nigdje drugdje nisam vidio toliko izraženu segregaciju Ujgura i Hana). Potom otvara dio u vodiču gdje se nalazi „dekoder menija““, te ga fotografira, kako bi ispravio eventualne pogreške na svom restoranskom meniju. Da, mislim da „quick tried pepper“ i „water boils the sliced meat“ nisu baš najadekvatniji opisi jela… Kasnije u jednom času, dok ja razgovaram s Craigom i Song-Lee, knjigu uzima vlasnikova žena, ali uopće ne kuži da ju drži naopako, sve dok vjerojatno nije došla do neke slike. Da, po svoj prilici uopće ne zna latinicu…
Nakon što su mi pomogli riješiti problem moje nepostojeće mobilne internetske veze (sad ju imam, ali samo Edge protokol, uz još neku dodatnu prijavu…), te objasnili da minibusevi u Daheyanu stoje kojih 200 metara od kolodvora i da je to nemoguće naći ako nekog ne pitaš – a to možeš samo ako znaš kineski - došlo je vrijeme rastanka. Oni tu večer odlaze za Dunhuang, ali se nećemo ni tamo sresti, jer onda lete dalje za Šangaj. Inače odsjedaju u hotelu Turpan (znači, ipak nije Pripjat), pa ih pitam i za John's Caffe, za koji oni kažu da je otvoren u večernjim satima i da probam kasnije svratiti. Ostavljam to kao mogućnost i odlazim u hostel, vidjeti ima li koga tko bi bio voljan sutra podijeliti troškove izleta po nekoliko lokaliteta u okolici. Prije toga, u dućanu nedaleko hostela kupujem, igrom slučaja, neko piće od meda. I tako se slučajno održava tradicija. Naime, idući dan, 29. lipnja, je moj imendan – Sv. Petar i Pavao, te Krešimir. Kako je moja župa u Zagrebu Sv. Petra, svake se godine na taj datum održava proštenje, i ja svake godine odem tamo kupiti bocu gvirca. Koja se onda povlači po frižideru idućih mjesec i pol, jer ja svaki dan (ako se sjetim) srknem po pola čaše, pa odem na more, pa to dalje fermentira… Prošle sam se godine 29. lipnja vraćao iz Velike Britanije, pa nisam stigao, ove godine isto…ali eto, barem ću nekako improvizirati.
U hostelu ima ponešto stranaca, ali su već svi bili na izletima, ili će tek doći tu večer (pa sigurno neće odmah ujutro ići uokolo)…pričekat ću još do jutra, ako ne, idem sâm. Jest da najam auta s vozačem košta 350 juana, ali zasad trošim manje od planiranog, tako da se mogu baciti u taj trošak.
Navečer odustajem od John's Caffea, predaleko mi je. Izaći ću samo do dućana i kupiti usput i jedan od onih ujgurskih bejgla sa sezamom, kao laganu večeru… Kvart oko hotela noću izgleda kao teška periferija, nema ni javne rasvjete, ničega. Nije baš ugodno, ali se privikneš. U jednom se času uhvatim kako razmišljam u kojoj sam ono točno državi. Da, to bi mogao biti loš znak, da sam prekrcan svakodnevnim dojmovima. Istina je da mi vrijeme sporije teče (nisam još ni tri mjeseca na putu, a imam osjećaj da putujem zadnjih nekoliko godina), ali ću trebati malo odmora s mozgom na paši. Hoće li to biti na Baliju ili negdje iza, možda tek po povratku u Zagreb, ne znam. Zasad vozim dalje po rasporedu…
Post je objavljen 29.06.2015. u 18:41 sati.