U Kuqu dolazim oko 7 ujutro. Uzimam odmah taksi do Kuche Binguana, Hotela Kuche, koji mi se nakon usporedbe različitih opcija učinio najboljim. Vozač vozi mene i još nekog tipa i to mi naplaćuje 10 juana. Nisam znao kolika je relacija, izgledalo mi je dulje na karti, naposljetku imam osjećaj da me zeznuo.
Hotel je u velikom dvorištu, čini se da ima nekoliko krila, ali recepcija je u srednjem. Neznanje engleskoga je već konstanta, cijena sobe je 280 juana (ipak je to 4 zvjezdice – premda ni to nije dovoljno da rade sve žarulje u sobi, kako ću vidjeti), no nakon noći u spavaćem autobusu treba mi tuš i dobar krevet. Ovaj puta je soba na više-manje očekivanom mjestu, 308 je na trećem katu (ali ne postoje sobe 304 ni 314…zanimljivo je međutim da postoji četvrti kat), iako na mapi vidim da se na mom katu nalazi soba 666. I sudeći po veličini, to je apartman.
Prvo moram srediti wi-fi. Mreža je službeno otvorena, ali treba ukucati prijavu na mrežu, koja ide preko telefonskog broja, pa mi ženska na recepciji ukuca neku svoju šifru, ali ne u Chrome na mobitelu, nego u zadani preglednik, pa onda Chrome iz nekog razloga ne radi, pa joj pokušavam objasniti u čemu je problem, preko programa za prevođenje, pa njoj nije jasno…na kraju se vraćam u sobu i spajam se preko svog broja mobitela, nakon što mi je provider poslao šifru. Na tabletu ostajem spojen preko originalnog broja. Kud blokiraju internet, tud su još dosadni i s tim dodatnim prijavama na „otvorene“ mreže. Wi-fi sređen, zatim pod tuš i eto me, novi čovjek. Još ljenčarim do oko 2 popodne, Kuqa je malen grad, podijeljena na kineski i ujgurski dio, pri čemu je kineski nezanimljiv… Imam 3 zanimljivosti u gradu, a jednu izvan grada sam na kraju zaključio da neću pogledati, jer po onome što vidim, ne bih baš puno imao od toga. Riječ je o spiljama Kizil, kompleksu budističkih spilja koje se nalaze oko 45 km zapadno od Kuqe, što znači da bih dotamo morao uzeti taksi koji bi me kao turista koštao minimalno 300 juana. A kad dođem tamo, većina tih spilja (ima ih oko 230, ali samo 10 je dostupno javnosti) je zaključana, što znači da trebam vodiča koji će ih otključati. A vodič na engleskom košta dodatnih 100 juana. Mogu se besplatno priključiti kineskoj grupi, ali malo mi je blesavo doći tamo i ne znati o čemu se priča. A i većina spilja je ispražnjena, bilo od strane zapadnih arheologa, bilo su ih kasnije oštetili lokalni muslimani ili Crvena garda tijekom Kulturne revolucije… Ostalo je još ponešto murala, uglavnom u zaključanim spiljama. Sve u svemu, kad se stavi na vagu – a i kad se uzme u obzir da ću na ovom putovanju obići još nekoliko takvih budističkih spilja, između ostalog i one najčuvenije, Mogao – odlučio sam uštedjeti tih 500-tinjak juana za neke druge stvari. S time mogu jesti gotovo mjesec dana na večernjim tržnicama. :D
Tri atrakcije u gradu nalaze se sve zapadno od moga hotela i dotamo ne bi trebalo biti previše hoda. Gledam gdje su na Google Kartama na mobitelu, utvrđujem rutu i krećem. Odmah moram zaobilaziti, jer je policija iz tko zna kojeg razloga zatvorila jednu ulicu. Pronalazim alternativnu rutu, a onda, kako se približavam rečenom dijelu grada, shvaćam da su mi se s Google Karata izbrisali svi podaci o građevinama i njihovim lokacijama. A ja sam mislio da kad se to učita više ne nestaje iz memorije, barem ne toliko brzo. Ništa, sad moram naslijepo navigirati. Dakle, iza rijeke moram skrenuti u drugu lijevo, pa ću doći do džamije…sjećam se da sam prešao preko nekog potoka, to je valjda ta rijeka, karta krivo označava… Naravno da sam krivo skrenuo, lutao malo ulicama ujgurskog dijela, koji izgleda mnogo ruralnije od kineskih četvrti na istoku, te se opet obreo na glavnoj cesti. Cijelo je vrijeme curkala neka kišica, a kako se već bližilo 4 sata, odlučio sam nešto negdje pojesti, zaključivši da u ujgurskom dijelu grada vjerojatno žive konzervativniji ljudi koji štuju ramazan i da je bolje pokušati u novom dijelu, tamo su neki restorančići u sklopu tržnice.
Kuqa je najmanji grad od svih u kojima sam dosad bio u Kini (osim Taškurgana) – ima kojih pedesetak tisuća stanovnika – i premda se po urbanizmu, pogotovo u novom dijelu grada to ne primijeti, primijeti se po pažnji koju vam pokazuju. Glave se samo okreću, razgovor utihnjuju…i čuju se dobacivanja, i to bilo kojih engleskih riječi koje znaju. Najčešće je to „hello!“ (zanimljivo, nikad i nigdje mi u svim ovim zemljama nitko od tih ljudi nije dobacio „hi!“ – ili se ne sjećam), ali može biti bilo što, jučer su tako neki bilmezi za mnom vikali „Yes!“. Ono što je posebno iritantno jest da oni ne shvaćaju ignoriranje. Prodereš se jednom, ta osoba ne reagira. Nije te mogla ne čuti. Onda shvati poruku i začkomi, a ne da se dalje blamiraš.
Inače, nakon putovanja kroz Iran, Pakistan, Kinu (a nemam razloga sumnjati da će tako biti i u ostatku puta, premda su zemlje Indokine već naviknutije na turiste) mogu zaključiti da konačno razumijem kako se osjećaju lijepe žene kojima svakodnevno ulijeću hrpe muškaraca, a svi s jednom forom glupljom od druge. I uvijek na isti kalup. I empirijski shvaćam prvi i osnovni savjet svakoga dating gurua, koji kaže da ako želite pridobiti pažnju atraktivne ljepotice, morate biti drugačiji od svih ostalih. Tako i ovdje. Želite razgovarati sa mnom? Priđite mi s pitanjem što mislim o ekonomskim mjerama Velikog skoka naprijed. Ni onda neću razgovarati s vama, jer ću zaključiti da ste mi podmetnuti partijski špijun, ali dobit ćete moju pažnju.
Napokon pronalazim tržnicu na kojoj se nalaze i restorančići, što ujgurski, što kineski, no kineski nemaju ništa od ponude istaknuto vani, a mogu misliti na što im liče jelovnici. Odlazim stoga k Ujgurima, njihovi restorani imaju vani ploče s istaknutom ponudom, pa barem mogu ugrubo vidjeti što nude i po kojoj cijeni. Odabirem jedan na samom početku tržnice i naručujem porciju deset valjušaka, po pola juana svaki. U tom času još mislim kako ću samo malo pojesti, da premostim do večere. No kako sam i dalje gladan nakon valjušaka, odlučujem se za langmane (ili laghmane, kako im piše na meniju), rezance s umakom od povrća i, kako će se utvrditi, nekog mesa za koje bih po nesažvakljivosti rekao da je govedina. Opet imam bijelu majicu i opet će ju trebati kuhati, a pokoja je kap završila i na rubu vodiča. Koji je posuđen. :/ Nije ništa strašno, tri mrlje na onoj strani nasuprot hrptu (kako se taj dio knjige zove? onaj rubni dio svih stranica, gdje su obično stavljeni oni zatamnjeni dijelovi po kojima znate gdje je koje poglavlje), ali svejedno. U međuvremenu se cmoljenje pretvara u pravi pljusak, pa sam tako zaglavio u tom restorančiću, koji je, čini se, zapravo terasa ispred obiteljskog stana, a kuhinja restorana je zapravo njihova kuhinja doma. Svjedočim i svađi supružnika koja se doduše odvija iza zatvorenih vrata, ali se prilično čuje kako se žena dere na muža (koliko sam shvatio, to su dvije sestre, njihova mama i muževi…osim ako nisu dva brata, njihova mama i muževi – tu je još i jedna curica od kojih 5-6 godina, ne znam komu ona spada).
Budući da ću ovdje provesti dva sata čekajući da kiša stane i ispijajući čaj koji su mi donijeli odmah na početku, da ga nisam ni naručio, hajde da kažem koju o Kuqi. Već sam spomenuo da je riječ o gradu od kojih 50-ak tisuća stanovnika u oazi na sjevernom obodu Taklamakana. Grad je to bogate povijesti, budući da je bio sjedište budističkog kraljevstva, najvećeg od njih 36 u Zapadnim krajevima, koje spominje Knjiga Hana. Kučansko kraljevstvo ne treba brkati s Kušanskim, koje je bilo također budističko, helenističko-indijsko kraljevstvo između 1. i 4. st. po Kr., a obuhvaćalo je dijelove Uzbekistana, Tadžikistana, Kirgistana, Kine, Afganistana, te sjevernog Pakistana i Indije (između ostalog i Taxilu). Kuqa je postala budističko središte u trećem stoljeću po Kr., kada se tvrdilo da je u gradu postojalo oko 1000 stupa. Upravo su iz Kuqe budistički redovnici krenuli širiti budizam u Kinu. U Kuqi je rođen i Kumaradživa, prvi prevoditelj budističkih sutri na kineski. Kučanska glazba bilježila je veliku popularnost u Kini, a doprla je čak i do Japana, gdje su se neki elementi očuvali do danas. E sad, tko su bili stanovnici Kuqe u to doba? Negdje do 19. st. nagađalo se da su to također bili govornici nekog iranskog jezika, kao i u južnom dijelu Tarimske zavale. A onda su krajem 19. st. arheolozi počeli pronalaziti neobične zapise budističkih tekstova, pisane pismom brahmi (koje je preteča mnogih suvremenih indijskih pisama, između ostalog i devanagarija, pisma kojim se pišu sanskrt i hindi). Jezik je nesumnjivo bio indoeuropski, ali genetski nije pokazivao bližu srodnost s nijednom drugom granom. Štoviše, pokazivao je i neke jedinstvene osobine (npr. nepostojanje kentumsko-satemske opreke, s obzirom na redukciju tri niza indoeuropskih velara u dva – ovi jezici su ih reducirali u samo jedan; potpuno remodeliranje padežne paradigme). Istovremeno su se po sjevernom obodu Taklamakana počele pojavljivati mumije naglašeno europoidnih crta lica, te crvenkaste ili plave kose (s obzirom da je Tarimska zavala vrlo suho područje – koje li ironije da sam naletio baš u doba kiše – mumije su uspješno ostale sačuvane). Bilo je jasno da vjerojatno nemaju veze s govornicima iranskih jezika s juga, nego upravo s govornicima ovog misterioznog novootkrivenog jezika. U jednom se budističkom natpisu na staroturskom, nađenom u tom području, spominjalo kako je tekst preveden sa sanskrta preko jezika tohri. Stručnjaci su naprečac zaključili da to mora biti taj jezik, a potom su još našli i kod Ptolemeja i Strabona zapise o narodu zvanom Tohari koji je živio negdje u srednjoj Aziji, te je zaključeno da to moraju biti upravo govornici tog jezika, te je tako on nazvan toharskim. Kasnije će se ispostaviti da si ti Tohari zapravo bili neko skitsko pleme, koje je govorilo baktrijskim (jezikom iz iranske porodice), te je zapravo bilo jedno od osnivača Kušanskog kraljevstva, i da nema nikakve veze s ovima u Tarimskoj zavali. Ali ime je ostalo. Za povijesnu indoeuropeistiku nije neuobičajena upotreba netočnih termina čisto radi tradicije (tako se uredno i dalje niz glasova rekonstruiranih u prajeziku naziva laringalima, iako su po svemu sudeći bili velarni frikativi), pa zašto ne nepoznati narod zvati imenom drugog poznatog i nesrodnog naroda. Daljnja su istraživanja toharskih natpisa dovela do zaključaka da su postojala dva različita toharska jezika, nazvana vrlo maštovito toharski A i toharski B (kasnije su ih nazvali i prema mjestima gdje su nađeni, turfanski i kučanski). Dakle u Kuqi se govorio toharski B, koji je bio mlađi i dulje živ, te na njemu, za razliku od toharskoga A, postoji i nešto izvornog pjesništva. To se i poklapa sa značajnom ulogom Kuqe u povijesti Puta svile. (Postoji inače i toharski C – naime, u nekim su prakrtskim natpisima pronađena imena i riječi koje su definitivne posuđenice iz toharskoga, ali nisu se uklapale ni u A ni u B, pa je tako pretpostavljen i C, barem slova ima dovoljno. Njega se naziva kroranskim.) Toharski jezici, točnije toharski B, izumrli su provalom Ujgura tijekom 9. st., kada je cijelo područje turkificirano. Ostale su određene fenotipske karateristike – recimo, moguće je pronaći crvenokose Ujgure, što je atipično za turkijske narode, pogotovo ove u srednjoj Aziji. Toharske se jezike kasnije povezivalo s afanasjevskom kulturom s područja sjeveroistočnog Kazahstana i južnog Sibira, te se često u literaturi (pogrešno) navodi kako su to najistočniji indoeuropski jezici. Nisu. To je najistočnija izvorna grana indoeuropskih jezika, ali najistočniji indoeuropski jezik je, ako se ne varam, bengalski ili asamski, iz indoarijske skupine.
Kiša jenjava, pa ja tako konačno plaćam („Shiba!“ – „Ujghurča?“ – „On sekiz!“ Kineske ću brojeve detaljno savladati tek kad se maknem od poznatog turkijskog sistema. :D Ovo je bilo 18 juana.) i krećem u hotel. Uzimam još i neko pecivo punjeno šaumom za desert i čini mi se da neću večeras više izlaziti, dovoljno sam se najeo, kiša bi mogla opet pojačati, moram napisati dnevni zapis, a još sam uvijek umoran od noćnog puta, pa mi se malo ljenčari… Ionako sam tu još sutra cijeli dan, stići ću pogledati ono što me zanima u gradu…
Post je objavljen 27.06.2015. u 13:50 sati.