Jutro je osvanulo oblačno i dosta hladno. Pitao sam se nije li to onaj zloglasni smog koji tako prekrije kineske gradove i davi njihove stanovnike, no ipak se ispostavilo da je posrijedi prirodni faktor – pješčana oluja. Iako nije bila riječ o standardnoj pješčanoj oluji u kojoj se vidljivost smanjuje na nekoliko desetaka centimetara, a pijesak vam ulazi u sve izložene tjelesne otvore, pijesak se ipak taložio, postojano, tijekom cijelog dana na svim izloženim površinama, a ja sam to najbolje primijetio na ekranu mog mobitela i tableta budući da je wi-fi dostupan samo u dvorištu. Pomislio sam si ako ga se toliko nataloži vani, koliko onda uđe u moje dišne puteve. Općenito, s obzirom na moju rutu, na ovom će mi putovanju jako stradati pluća – smog u Kini, pješčane oluje, zagađenost u Pakistanu…nadam se samo da će svježi oceanski zrak Južnog otoka Novog Zelanda doprinijeti pročišćavanju pluća.
Nakon podneva krećem u obilazak. Može se činiti kasno, ali ionako je to zapravo 10 sati ujutro po ujgurskom vremenu. Večernja tržnica je otvorena i ujutro, premda u manjem opsegu, ali uzimam jednu tangzazu za doručak. I dobivam duplu porciju, naravno sa sirom. OK, nakon turbulentnog početka, čini se da smo tangzaza i ja napokon prohodali.
Većinu (ujgurskog) jutra obilazim središte Hotana u potrazi za ičim vrijednim. Bezuspješno. Postoji gradski muzej, ali on je zatvoren srijedom. Hotan također ima Nedjeljni sajam, koji je navodno autentičniji od kašgarskoga, ali, kako rekoh, više me ne pale toliko bazari. Doista je šteta da Kinezi ovo rade svojim zapadnim gradovima, jer se neprestance kunu u harmoniju i suživot, a sve pretvaraju u jednolične koloplete avenija i zgradurina.
Iako danas ima oko 100 000 stanovnika, Hotan je kroz povijest bio najvažniji grad u ovom dijelu svijeta. Hotanska oaza bila je trgovačko središte barem 7000 godina, a prvenstveno bogatstvo dolazi iz obližnje rijeke koja prolazi pored grada i nastavlja na sjever, kroz Taklamakan. Riječ je o žadu, kamenu koji u kineskoj povijesti i umjetnosti ima velik značaj, jer su se od njega kako izrađivali skupocjeni predmeti, tako ga se čak i konzumiralo (taoisti su vjerovali da prah žada doprinosi dugovječnosti). Danas su nalazišta uglavnom presušila, premda će se još vidjeti ljude koji tumaraju koritom rijeke u potrazi za kojim komadićem „bijelog zlata“. Dodatni problem sa žadom jest da ga je vrlo teško razlikovati od sličnog, ali mnogo manje vrijednog kamenja (a ja se pitam, ako je razlika toliko mala da ju čak i stručnjaci teško uočavaju – zašto je žad toliko vrijedan, a ovaj drugi kamen ne?). Kakogod bilo, osim mnogo poznatijeg Puta svile, postojao je i Put žada, koji je Hotan povezivao s Potkontinentom. Hotan je zarana došao pod vlast Indoeuropljana, govornika jednog jezika iz iranske grane (nazvanog hotansko-sakski), koji se ovdje govorio po svoj prilici sve do dolaska Ujgura u 9. st. Iako je već u vrijeme dinastije Han potpao pod kinesku vlast, kasnije se osamostalio, upravo pod Ujgurima, pa bio dio Karahanidskog kanata i dijelio sudbinu ostatka ove regije. S vremenom mu je značaj opao, pogotovo s političkim i geografskim promjenama koje su dokinule Put svile, kao i s opadanjem količine žada. Uokolo grada nalazi se nekoliko značajnih ruševina iz doba hotanske slave, no danas je većina toliko zapuštena da se zapravo ne isplati plaćati taksi za njihov obilazak (budući da javnog prijevoza dotamo nema).
Kupio sam jedno od tradicionalnih ujgurskih peciva slično židovskom bejglu, okrugli prsten koji na sredini ima udubljenje (ali ne rupu), na jednom od štandova gdje ih peku pred vama, u posebnoj peći gdje su iznutra prilijepljeni na stjenke (tako se peče i gruzijski lavaš, npr.). Ukusno, ali zasitno i brzo postaje poprilično tvrdo. Nakon kojih dva sata vratio sam se u hotel da napišem dnevni zapis. I Amerikanka je bila tamo, ali u nekom svom filmu, čini se da je ponavljala neke lekcije iz ujgurskoga. Na internetu doznajem zanimljivu vijest – bombaški napad ujgurskih separatista u Kašgaru, 20-ak mrtvih. To objašnjava prisutnost vojske i policije ovih dana na ulicama, situacija je dosta osjetljiva. Ne znam nažalost detalje o napadu, gdje se zbio, što je bila meta, vijest je dosta štura. Popodne ponovno odlazim u šetnju, trudim se pronaći ostatke gradskih zidina, koji su ucrtani na karti, ali ih u stvarnosti nema – ili su razrušeni, ili jako dobro skriveni. Umjesto toga šetam avenijama, kroz jedan šoping-centar…u Kini su inače ispod većine velikih gradskih križanja sagrađeni pothodnici u kojima se nalaze šoping-centri u koje ulazite kroz detektore metala koje nitko ne opslužuje, a jedina im je zadaća da iritantno pište kad god prođete kroz njih. Pokušao sam otići i na autobusni kolodvor da utvrdim kad mi sutradan ide autobus za Kuqu, ali nisam uspio ući u kolodvor, čini se da su ga zatvorili. Ponovno se vraćam u hotel. Počinje lagano i kiša, vrijeme je i za duge rukave, nadao sam se da je s tim gotovo, barem do Južnog otoka. Moram priznati da sam od Kine očekivao daleko više, zasad je razočaravajuće, čak je i Kašgar spasilo društvo, inače bi također bio prilično bezveze. Valjda će stvari postati zanimljivije kada se iskobeljam iz Xinjianga, možda već i u Turpanu…
Navečer ću opet do večernje tržnice, gdje se primjećuje da je vrijeme očito otjeralo i prodavače i kupce. Gužva je manja, nekako je i tiše…uzimam jedan tanjur samsa (nema veze sa samosama, riječ je o kuhanom valjušcima nadjevenim janjetinom), njih 10 za 10 juana. Pa to je čak i dosta skupo s obzirom na večernju tržnicu, u Jarkandu je bilo duplo jeftinije. Ili je to cijena za strance? Za desert ću opet tangzazu i to kod cure kod koje sam ju kupio večer ranije. Prepoznaje me, smije se. Zanimljiva su ta „poznanstva“ koja sklopite kada ste nekoliko dana negdje i zalazite na isto mjesto. Daje vam osjećaj sigurnosti u nepoznatoj okolini, čak i ako niste nikad uspostavili veći nivo komunikacije od Kanča? –Üč kuaj. (Koliko? –Tri juana.) i par pantomimičnih gesti.
Kupujem još vodu, sok od murve, nekakav ledeni čaj od metvice i vraćam se opet u hotel. Dok se penjem u sobu, primjećujem u tamnom zakutku pored stepenica nešto neobično. Živo biće. Ovcu koju je netko ondje privezao. Bojim se da ju nisu kupili za kućnog ljubimca i da bi joj ovo lako mogla biti zadnja noć. Kasnije, dok u sobi prebacujem slike na tablet, čujem ju kako bleji. Nadam se da neće tako cijelu noć. Osjeća li ona što joj se sprema, ako joj se sprema?
Uploadam slike, još malo surfam, a onda je vrijeme počinku. Liježem, gasim svjetlo i dok tonem u san, slučajno lijevom rukom dotaknem narukvicu koju nosim na desnoj, a koju mi je poklonio Sadžad u mauzoleju onog sufija gdje smo slušali onog glazbenika. Imam osjećaj kao da mi se pod prstima odlama nešto s te narukvice, poput kopče…ma nemoguće, narukvica nema kopču. I kao da se miče… Ma čekaj, pobogu, ja pod prstima držim kukca. I to vrlo vjerojatno…palim svjetlo, kukac pada na pod, i shvaćam da sam bio u pravu. Po ruci mi je hodalo nešto poput žohara, iako, koliko je meni poznato, žohari bježe od ljudi, pa je tako ovo ipak vjerojatno stjenica ili nešto tomu slično. Svejedno, osjećaj spavanja u sobi u kojoj noću po tebi šeću kukci nije ugodan. Još ako spavam s otvorenim ustima, imat ću i rani doručak.
Ha ništa, što je, tu je, idem spavati, mislio sam se ujutro rano dignuti, pa otići na kolodvor, ali čini se da busevi za Kuqu idu tek popodne, i da su noćni, tzv. spavaći busevi. Još jedna kineska zanimljivost koja bi me mogla čekati…
Post je objavljen 25.06.2015. u 02:56 sati.