htio bih ti reći,
da nema kraja ovoj samoći
prekomjernoj mojoj boli,
da dušu svoju odbacih
bez dubokih riječi,
htio bih ti još preko toga reći,
da noću usnuh
zdenac vode sa tvojih ruku
utvare strašne ne dadoše mi san
i dijete ojađeno uz plač
zorom moje tijelo okupato znojem,
drhti kao vlati trave uzgibane povjetarcem
što hoćeš znati,
da volim djevojke
što noć im je jedina druga
njihova jedina istinska ljubav
njihov jedini dah,
da noć je kao blagoslovljen dan
ti, moj prijatelju,
ti, malčik, moj sa Istoka,
ti, moj mali si heroj
krepka snago
željo moja, neprežaljena
srce moje neljubljeno,
sunce moje neogrijano
nebesa ova svjedoci su teški
sudbe čovječje
neizmjerne ljudske bijede
i nježnu dušu moju
zaboli tijek povijesne mijene
'tiha je večer',
kazah drugu
život je kao put kratak
kamenjar uz čičak dosadan
svijeća na oltaru,
koja dogori za dana
i nada tihe tišine bezvremene,
a miris tvoj kandilo
cijelog mojeg svijeta
zvijezda što u noći polagano gasne